Radio Vallis Aurea - Požega (logo)

rva.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti i prikaza sustava oglašavanja. Cookie postavke mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o ovome možete pročitati ovdje . Nastavkom pregleda web stranice rva.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice rva.hr kliknite na "Slažem se".

slažem se

Radio Vallis Aurea

90,2 MHz 96,7 MHz

Live stream slušajte nas online

Ravnopravni i sretni:    Kroz afirmativno pisanje medija šaljemo poruke da nasilje nije prihvatljiv oblik ponašanja

Ravnopravni i sretni: Kroz afirmativno pisanje medija šaljemo poruke da nasilje nije prihvatljiv oblik ponašanja

24.09.2015.

Autor: Magdalena Saveski
Fotografija: OCD Delfin
Datum:
Broj pregleda: 1039

Ravnopravne i sretne posvetili smo Centru za podršku i razvoj civilnog društva Delfin iz Pakraca, koja vrijedno radi na brojnim projektima i brine za sve skupine civilnog društva i njihove potrebe, od neravnopravnosti na tržištu rada, ili do problema vezanog za neku drugu rodnu diskriminaciju. Naša gošća je koordinatorica u Delfinu, Mirjana Bilopavlović s kojom ćemo zajedno pokušati doći do odgovora na neka od pitanja vezana uz ovu temu.



Gospođo Mirjana Delfin radi i sudjeluje u brojnim projektima s ostalim udrugama u RH koje ćemo mi naravno i spomenuti kroz razgovor, no ja bi da počnemo s jednim projektom koji nosi naziv Aktivno za socijalnu sigurnost i jednake mogućnosti na tržištu rada. O čemu se radi, koji je cilj projekta i gdje se on provodi?

Radi se o europskom projektu, financiranom sredstvima iz Europskog socijalnog fonda. Nositelj projekta je organizacija iz Zagreba, CESI, a radimo ga u partnerstvu s  HEROM iz  Križevaca. Projekt je namijenjen, dugotrajno nezaposlenim ženama, odnosno ženama koje imaju ideju za pokretanje vlastitog posla ali im nedostaje još ono nešto. Kroz taj projekt smo organizirali pružanje pomoći i podrške kroz mentorsku mrežu. Sve zainteresirane žene mogu se javiti na naš broj telefona 034/411-780 i pred kraj ovog mjeseca krećemo u seriju radionica kojima smo dali službeno naziv „Bedž“, da bude lako pamtivo. Kroz te radionice ćemo sa ženama analizirati njihove želje i mogućnosti, posebno mogućnosti vezane za plasiranje usluga na tržište. Radit ćemo s njima priču osnaživanja, pokušati demistificirati priču posla od kuće i na neki način ćemo kroz grupni rad i njihovo sudjelovanje ih osnažiti da svoju ideju razvijaju ili samostalno ili u suradnji s nekim drugima. Ako imate više žena na okupu, može se dogoditi da će se neka ideja svidjeti nekoj drugoj pa će zajedno udružiti svoje resurse i pokušati nešto napraviti i promijeniti, prvenstveno sebi i svojoj obitelji, a istovremeno dati usluge ili robe koje u ovom trenutku kod nas nedostaju.

Kroz diskusiju koja je održana među partnerima projekta Vi ste pokušali odgovoriti na nekoliko pitanja. Koja je ciljana skupina, kako funkcionira način  financiranja,  koje vrste usluga postoje u našoj županiji a od kojih koristi mogu imati marginalizirane skupine žena koje se mogu uključiti u svijet rada?

Delfin je izradio analizu stanja pružatelja socijalnih usluga u našoj županiji, koje su usmjerene prema marginaliziranim skupinama žena koje traže posao. Usluga ima raznoraznih, nešto rade institucije, dio rade organizacije. Država kao država nažalost jako malo tu  intervenira. Ona zapravo kroz otvaranje natječaja, da li kroz određena ministarstva ili u suradnji određenih ministarstava s međunarodnim izvorima sredstava, omogućuje svima onima koji žele pružiti određeni vid usluge da do tih sredstava dođu. Ono što je loše na našem području, je to da vrlo malo tih sredstava dolazi s razine gradova i županija. Znamo zbog čega, po broju stanovnika smo među najmanjima, po BDP-u se izmjenjujemo s Virovitičko- podravskom, Bjelovarsko- bilogorskom i Vukovarsko- srijemskom županijom i tu smo negdje 5 mjesta dolje ili 5 mjesta gore. Naravno da u toj priči žene, baš zbog toga što su žene, su marginalizirane. Činjenica je i da otvorene kreditne linije, nisu baš uvijek dostupne ženama. Kamate su relativno visoke, žene nemaju sredstava da zadrže novce iz europskih natječaja zato što ne mogu sto posto sufinancirati projekta. Organizacije civilnog društva se tu snalaze kako znaju, mi smo se pretvorili u administratore ili pišemo projekte ili pišemo izvještaje. Europski socijalni fond je dosta zahtjevan, radi se kvartalni izvještaj, a to su kilogrami papira i onda si možete zamisliti ako su u projektu dva ili tri partnera koliko nositeljica mora dobiti podataka od organizacija da bi to poslala u zakladu koja vrši provedbu projekta. Malo vremena nam ostaje za direktan rad i to nas frustrira, međutim snalazimo se kako znamo i umijemo i u toj čitavoj situaciji nam je zapravo izuzetno važan krajnji korisnik ili korisnica. Nama su ciljane skupine građani, a unutar toga imamo marginalizirane pojedince i skupine, a to su žene, djeca, osobe s invaliditetom s kojima doduše radimo manje jer imaju udruge koje su usko specijalizirane, ali često imamo i njih kao ciljanu skupinu i naravno da radimo s nacionalnim manjinama. Najveći broj naših korisnika su oni koji su proživjeli neke od oblika rodno uvjetovanog nasilja, pa slijedom toga provodimo jedan projekt u suradnji s Centrom za žene žrtve rata iz Zagreba, koji se zove Osnaživanje ženskih organizacija civilnog društva za širenje socijalne pomoći podrške ženama koje su preživjele različite oblike rodno uvjetovanog nasilja. Na našem SOS telefonu imamo dva puta tjedno organiziranu pravnu pomoć. Imamo kolegicu pravnicu koja nam dolazi, radi ponedjeljkom i četvrtom od 10 do 14 sati. No nama se javlja velik broj osoba koje ne pripadaju ovim skupinama koje smo spomenuli, pa valja naglasiti kako mi ne pružamo besplatnu pravnu pomoć nego savjetovanje, kroz koje pružamo usluge pravnog savjetovanja korisnicima u rješavanju njihovih statusnih pitanja, u rješavanju njihovih imovinsko pravnih problema, stambenog zbrinjavanja, obnove, prekršaja, eventualno kaznenih djela, obiteljskih odnosa i sve ostalo što korisnike muči, odnosno s kojim problemom nam se obrate.  Savjetovanje se obavlja tako da se analizira slučaj i da ih se uputi na način rješavanja te im se sačini kroz to savjetovanje određeni podnesak prema tijelu koje bi njihov problem trebalo rješavati.

Još jedan projekt koji je započeo početkom godine je Osnaživanje ženskih organizacija civilnog društva za pomoć i podršku ženama koje su preživjele različite oblike rodno uvjetovanog nasilja, koji ste malo čas spomenuli?

Radi se o projektu u kojem je Delfin partner, a Europski socijalni fond uz Ured za udruge sufinancira projekt. Vezan je za osnaživanje ženskih organizacija civilnog društva, za širenje servisa pomoći i podrške ženama koje su preživjele različite oblike rodnog utemeljenog nasilja. U projektu uz Delfin, sudjeluje partnerska organizacija NIT iz Korenice, a nositeljica je Centar za žene žrtve rata iz Zagreba.  Sve tri  organizacije su članice Ženske mreže Hrvatske i Petra mreže Hrvatske. To je mreža za prevenciju i eliminaciju trgovanja ženama i djevojkama, ali smo istovremeno i članice Inicijative za ženski sud. To je inicijativa u kojoj u fokusu imamo žene žrtve ratnog silovanja, i sve radimo u području ženskih ljudskih prava, odnosno kršenja ženskih ljudskih prava. Vidjeli smo da nam treba pomoć i podrška, pogotovo u nekim manjim sredinama. Delfin kao organizacija dugo godina radi na rješavanju ovog problema od samog osnutka imamo i SOS telefon, imamo volontere i volonterke. Zapravo smo jedna specifična organizacija koja ima i muške volontere koji rade na prevenciji svih oblika nasilja pa slijedom toga i ovog rodno uvjetovanog. To nam se zapravo pokazalo kao dobra paralela. Često mi žene znamo „zabrijati“ pa su tu kolege koje nas vrate nazad i kažu ovo vam je dobro, ovo nije dobro. Svrha ovog projekta je doprinijeti učinkovitosti sposobnosti organizacija civilnog društva u pružanju socijalnih usluga, povećanjem naših vlastitih kapaciteta za pružanje individualne pomoći, ali i podrške ženama koje su preživjela neke od oblika rodno utemeljenog nasilja, odnosno žene koje su žrtve diskriminacije. To podrazumijeva višestruko marginalizirane žene koje su ne samo žrtve obiteljskog nasilja nego su zapravo i ekonomski neovisne. Najčešće kad govorimo o nasilju u obitelji govorimo o rodno uvjetovanom nasilju. U najvećem broju slučajeva je počinitelj muškarac, da li partner ili vanbračni partner, a u najvećem broju slučajeva su žrtve žene. Činjenice jesu da smo o nasilju u RH počeli intenzivnije razgovarati uvođenjem rodnih mehanizama, to su pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, pučka pravobraniteljica, Ured za ravnopravnost spolova, ali nažalost imamo slučaj prije nekoliko godina na Općinskom sudu u Zagrebu gdje je došlo do ubojstva tri žene, od toga su dvije bile zaposlenice suda, 22. rujna i taj dan je Sabor proglasio Nacionalnim danom borbe protiv nasilja nad ženama. U ovom trenutku ja vam ne mogu izaći s konkretnim podacima za našu županiju, međutim prema medijima i prema onome što mi dobivamo kroz SOS telefon i kroz direktan dolazak u Delfin, nasilja ima. Ne mogu govoriti da se radi o povećanju nasilja, nego prije bih rekla da se radi o povećanju osviještenosti žena da više ne žele biti u nasilničkoj vezi i da onda to nasilničko ponašanje prijavljuju. Tako da tu možemo govoriti o povećanom broju prijava, a ne toliko o povećanom broju nasilničkog ponašanja u obitelji.

Rekli ste da se sve više žena odlučuje prijaviti nasilje, no dojam je da još uvijek svi mi okrećemo glavu od nasilja koje se događa pred nama i ne pokušavamo pomoći, smatrajući da to  nije naš problem. Što bi trebalo učiniti da se senzibilizira javnost za problem nasilja?

Ima nekoliko načina. Ono za što se mi iz organizacija civilnog društva zalažemo jest uvođenje građanskog odgoja u sustav obrazovanja, ali od najranije dobi, od vrtićke pa do cjeloživotnog učenja. Činjenice jesu da često iz straha za sebe i svoju vlastitu sigurnost ne želimo prijaviti nasilničko ponašanje koje se događa neposredno oko nas ili nešto dalje od nas. Međutim ono na što mi pozivamo građane kad imamo javne skupove da i anonimno mogu prijaviti svoju sumnju na nasilje, a onda je na policiji odnosno Centru za socijalnu skrb da to dalje istraži i utvrdi ima li elemenata. Izuzetno je važno kroz sustav obrazovanja, ali i kroz afirmativno pisanje medija slati poruke da nasilje nije prihvatljiv oblik ponašanja i da nitko nema pravo zbog ovog ili onog razloga nekoga ugnjetavati i biti nasilan. Često nam žene kažu da im je teže podnijet psihičko nego fizičko nasilje jer to psihičko traje puno duže i posljedice su puno gore. Činjenice su takve da u ovom trenutku u Republici Hrvatskoj nedostaje smještajnih kapaciteta, da li kroz autonomna ženska skloništa, ili kroz skloništa koja imaju gradovi i županije ili neke institucije i tu je prostor gdje se može djelovati, gdje se odgovornost dijeli ne samo između tijela lokalne samouprave odnosno države i kada organizacije civilnog društva više neće biti dežurni vatrogasci, nego će se to sustavno rješavati. Nama nedostaje sredstava za sustavno rješavanje problema nasilja nad ženama. To podrazumijeva dovoljan broj skloništa, dovoljan broj mjesta u skloništima. Situacija bi bila znatno drugačija i  kada bi žene imale mogućnosti biti ekonomski neovisne. Mi često želimo uzeti skandinavske zemlje kao primjer, ali hoću reći da i kod nas zalaganjem ne samo organizacije civilnog društva nego i dijela političarke koje su zapravo prepoznale problem nasilja. Tu prvenstveno mislim na bivšu premijerku gospođu Kosor i gospođu Nansi Tireli koja je predsjednica saborskog odbora za ravnopravnost spolova. Imamo mogućnosti djelovanja, međutim kako govorimo o ženama onda će često reći da je to ženski problem i da ima važnijih problema, da nam treba novaca u sustavu zdravstva, u sustavu obrazovanja. Da, treba nam, ali ta dva sustava zapravo su direktno vezani za probleme i priču rješavanja nasilja u obitelji ili nasilja u vezama pa mislim da bi trebalo ne vući paralele, nego vidjeti kako osigurati dovoljno sredstava za sve one koji su u potrebi, a često kada govorimo o obiteljskom nasilju diskusije prenesemo na djecu i onda se priče puno brže rješavaju nego kada je samo žena u pitanju.

Upravo sam vas željela pitati koliko organizacije civilnog društva koje su podrška ženama žrtvama nasilja imaju potporu javnosti, države, lokalne samouprave i  nekih institucija ?

Ja bih rekla da to ovisi od slučaja do slučaja.  Naime, to ovisi gdje i u kojem dijelu Republike Hrvatske živite. U Zagrebu je to potpuno drugačije i mi bi voljeli da i u ostatku Hrvatske situacija bude barem približno onoj u Zagrebu, koji pokušava napraviti u području diskriminacije i smanjenja svih oblika nasilja nad ženama jako puno. Međutim veliki problemi su područja posebne državne skrbi odnosno gdje se još uvijek borimo s posljedicama rata. Znači ta infrastruktura je jako loša, male asu mogućnosti za zapošljavanje pa slijedom toga i za zapošljavanje žena. Sredstva koja su dostupna preko natječaja prvenstveno Ministarstva socijalne politike i mladih su relativno mala, potrebe su jako velike. Još manja sredstva su dostupna preko Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta. Organizacije civilnog društva se snalaze pa sredstva za proaktivno djelovanje u lokalnim zajednicama u užim i širim traže preko natječaja EU ili preko nekih drugih donatora koji daju sredstva za prevenciju nasilja u obitelji.

Koliko se Vama u Delfin javljaju žene i koji su to problemi koji ih muče?

Najčešće su pozivi vezani za imovinsko pravne odnose, za ishođenje nekog prava ako su osobe u postupku razvoda, za pisanje žalbe, odnosno traženja podmirenja alimentacije. Često nas žene dolaze tražiti ne savjet, nego dolaze da bi s nama podijelile neku svoju priču, jer o tome ne mogu razgovarati s nekim vani. Znači nedostaju im ti socijalni kontakti ili se boje najbliže okoline. Boje se osude. Zapravo osude se boje svi, i muškarci i žene jer nama podjednako u Delfin dolaze i muškarci – samo je njihova problematika drugačija, oni najčešće imaju problem sa sustavom, bilo da se radi o nekim prekršajnim kaznama vezanim za prebrzu vožnju ili za istek dokumenata vozačke dozvole i sl. Svi su u potrebi, očekuju da im sustav pomogne, međutim sustav je takav kakav je, ponekad je trom. U sustavu rade ljudi koji su manje ili više senzibilizirani za određene probleme i onda im je nekako lakše doći u organizaciju civilnog društva za koju sigurno znaju da će im, ako ne pomoći u tom trenutku i sada, biti dostupna u nekakvo vrijeme za koje oni očekuju da bi bilo realno.

Naša županija je još uvijek pomalo zatvorena sredina kad je u pitanju rodna ravnopravnost, još uvijek su nam ovakve teme tabu i nerado govorimo o njima ali jesmo li napravili barem korak naprijed po pitanju ravnopravnosti?

Pa ja mislim da jesmo. Nemojmo zaboraviti da smo imali Obiteljski centar, koji je sada dio sustava socijalne skrbi. Imamo Županijsko povjerenstvo za ravnopravnost spolova. Gradovi pokušavaju otvoriti povjerenstva za ravnopravnost spolova. Svi su natječaji rodno senzibilizirani, međutim sve je to malo. Nama treba konkretna pomoć i podrška, a to znači izdvajati više sredstava, osigurati da žene imaju socijalne servise na raspolaganju. To znači da ima dovoljno mjesta u vrtićima po prihvatljivoj cijeni, da je radno vrijeme vrtića prilagođeno potrebama žena, da sve škole ili barem osnovne rade u prijepodnevnim satima da bi mame koje imaju sreću da ne moraju raditi u smjenama mogle provesti više vremena s djecom.  Međutim kad odemo dalje i kad pogledamo prijave, prekršajne ili kaznene vezane uz nasilje, onda dolazimo u situaciju da ima malo pravomoćnih presuda. Ono što je problem je što žene i kad prijave nasilje, u velikom postotku povuku prijavu. To se događa zbog pritiska samog partnera ili obitelji s pričom najprije da je to sramota, a onda što je najvažnije da je nažalost on jedini koji privređuje i koji osigurava egzistenciju u situaciji kada velik broj građana i građanki Požeško- slavonske županije živi zapravo na egzistencijalnom minimumu. Imamo stanovništvo koje je starije od prosjeka županije i gdje se navike jako teško mijenjaju i zato bih zapravo rekla da je jedini način na koji mi možemo mijenjati ustajale stereotipe i tradicije kroz sustav obrazovanja od najranije dobi.

Bliže nam se parlamentarni izbori  i stalno ponavljamo kako  40%  žena treba biti na kandidacijskim listama. Možda to doista tako i bude, no one su uvijek negdje pri dnu tek da zadovolje formu. Što će se napraviti po tom pitanju kako bi stvari doista došle na onu razinu na kojoj trebaju biti. Činjenica je da je unatoč svim naporima još uvijek jako malo žena u politici, posebice na lokalnoj razini?

Mi se zalažemo u ovom trenutku za kvote, nisu ni kvote dobre. Zalažemo se za onaj princip zipa, muško- žensko, žensko-muško, za direktan izbor, ne liste, nego osobe imenom i prezimenom. Imamo iskustva iz Europe, Francuska ima nešto slično kao mi da se parlamentarne stranke, odnosno stranke koje nemaju na svojim listama minimalno 40 % jednog spola kažnjavaju. Iskustva Francuske govore da će stranke radije platiti kaznu, nego se pridržavati zakonskih uvjeta. Hoće li se u Hrvatskoj ići ka tome da će se naplaćivati kazne? Ako hoće nas zanima, kuda će taj novac otići. Bilo bi logično da taj novac ide u one programe koji su namijenjeni ženama žrtvama ili  marginaliziranim ženama ili ne daj Bože u socijalu ili u obrazovanje odnosno u zdravstvo.  Bojim se ako i dođe do kažnjavanja, da će taj novac otići negdje drugdje, jer će se uvijek netko sjetiti u Vladi, Saboru da taj novac treba staviti poljoprivrednicima da se njima mogu isplatiti premije ili treba staviti u vojni budžet koji ovako, ionako smatramo da je velik.  

Sredinom godine osnovana je i Mentorska mreža za podršku marginaliziranim skupinama žena u traženju posla i samozapošljavanju, to je još jedan projekt u kojemu sudjelujete?

Mentorska mreža je vezana za projekt koji radimo s CESI Zagreb i Herom Križevci. Namijenjena je dugotrajno nezaposlenim ženama ili ženama koje bi željele nešto promijeniti kod sebe. Ona je koncipirana tako da nam se žene mogu javiti telefonom i onda će od nas dobiti određenu vrstu pomoći. Ako im slučajno u tom trenutku ne možemo odgovoriti, mi ćemo se potruditi što prije doznati odgovor, nazvati ih i dati im traženu informaciju. Vidjeli smo zapravo da ženama nedostaje vještina pisanja životopisa, pogotovo sada kad treba biti usklađen s europskim životopisom (taj popularni CV pass), da imaju problema oko pisanja zamolbe za posao, da ne znaju na papir staviti sve ono što su radile, a što bi moglo biti dobra referenca da među sličnima, one baš budu te koje će biti izabrane za posao. Naravno, tu su i sve druge priče koje su vezane za prevenciju svih oblika rodno uvjetovanog nasilja, ali i ekonomskog nasilja. Često zaboravljamo da uz ekonomsko imamo i institucionalno nasilje i da se ono događa upravo zbog toga što mi kao građani i građanke nemamo dobre i pravovaljane informacije, pa onda budemo žrtve sustava. Ne govorim sad tu o kreditima  u francima, ali govorimo o priči nemogućnosti plaćanja određenih računa. To je dio priče koji bi trebao prije ići u socijalne usluge, ali često razmišljajući da će nam se nešto u životu dogoditi, a ne dogodi nam se, onda se dovedemo u situaciju koja nam je bezazlena i koja nas stavlja u različite oblike dužničkog ropstva.



Osim ovoga projekta koji ste maločas spomenuli i ljeto je bilo radno za članove Delfina, radili ste s mladima. Jedan zanimljiv kamp održan je na Omanovcu, a nakon toga bili ste na Viru?

Drago mi je da ste fokus stavili na volonterski kamp za mlade. Projekt je izradio Delfin u suradnji s Centrom za mirovne studije, financira ga Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, a dio troškova pokrit će se iz programa “Promicanje ljudskih prava i zaštita manjina u jugoistočnoj Europi” kojeg financira EU. Riječ je o kampu za mlade ljude iz Hrvatske koji se žele baviti izgradnjom mira, naučiti nešto više o onome što se događalo od 90-ih do početka 2000. godine, a vezano je za ulogu mladih u zajednici. Javili su se mladi ljudi sa šireg područja Republike Hrvatske, iz Zagreba, Osijeka, Požege, Virovitice ali imali smo i mlade koji su došli iz Srbije. Prijepodne smo imali akcije u gradu, a poslijepodne je bilo namijenjeno za edukaciju i učenje o nacionalnim manjinama i važnosti primjene zakona koji se veže za nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj. Bilo je vrlo zanimljivo čuti koliko mladih znaju ili ne znaju o ulozi nacionalnih manjina. To smo vezali u kontekst izgradnje mira kroz suočavanje s prošlošću i jedan veliki pomak u tome je bila konferencija koja je održana u Pakracu i projekt koji je grad Pakrac implementirao sa Srpskim demokratskim forumom u Pakracu. Od 11. do 20. srpnja održana je  mala škola ljudskih prava pod nazivom "Ljeto i ja", u odmaralištu HCK, Gradsko društvo CK Pakrac, na Viru, a kao dio aktivnosti projekta "Budućnost pripada djeci – pomozimo im da tu budućnost dočekaju spremni", koji je financijski podržalo Ministarstvo socijalne politike i mladih. Radi se o partnerskom projektu u koji su uz OCD Delfin uključeni HCK Gradsko društvo Crvenog križa Pakrac i osnovne škole Braća Radića iz Pakraca i Lipik iz Lipika. Delfin je aplicirao sredstva prema Ministarstvu socijalne politike i mladih i kroz taj projekt smo tijekom školske godine radili s učenicima petih i šestih razreda u osnovnim školama u Pakracu i Lipiku na temu ljudskih prava i nasilja, gdje smo obradili i temu elektroničkog nasilja. Stručno osoblje, psihologinje, pedagoginje i ravnateljice, rukovodeći se socijalnim statusom učenika i njihovim uspjehom tijekom protekle školske godine, su svaka u svojoj školi izabrale po petero djece koja su otputovala na besplatno ljetovanje. Bilo je zanimljivo da su se našoj djeci na radionicama samoinicijativno pridružili i učenici iz OŠ Braće Radića Pakrac i područne škole Badljevina koja su također bila na ljetovanju. Radionice su se odvijale svakodnevno i uz mene ih je vodila Jelena Kolesarić, vanjska suradnica/evaluatorica projekta. Metodologija je bila prilagođena djeci od 4. do 8. razreda. Radili smo na podizanju razine znanja o ljudskim pravima – dječjim pravima, samopouzdanju, komunikacijskim vještinama: „JA porukama, asertivnost, emocijama , timskom radu, toleranciji i predrasudama te obvezama i odgovornosti djece. Moram naglasiti kako su djeca to sve jako dobro prihvatila i bila vrlo aktivna. Smatram da bi takav način rada trebali nastaviti i u budućnosti.



Bili ste i na treningu u Tuheljskim toplicama u okviru projekta Znanjem do promjena?

Radi se o projektu koji je sufinanciran sredstvima Europske unije, a dio sredstava je dao Ured za udruge u Republici Hrvatskoj. Projekt nosi naziv Znanjem do promjena i provodi na području četiri županije. Virovitičko- podravskoj, otkud dolazi nositeljica projekta S.O.S. Virovitica, Koprivničko-križevačkoj otkud dolazi partnerska organizacija Hera, te Požeško-slavonska otkud dolazi Delfin. Cilj projekta je  osnažiti članove organizacijskog društva da preuzmu aktivnu ulogu u pružanju socijalnih usluga u onom dijelu koji nije pokriven institucionalno. Pokazalo se da ima dosta organizacija i udruga koje se time bave, međutim mi nemamo to strukturirano, ne znamo točno koje su usluge dostupne u pojedinom području, tko provodi te usluge, kakva je kategorija korisnika, jesu li korisnici zadovoljni s tim i ono što je najvažnije, ne znamo financira li se to iz sredstava Republike Hrvatske, lokalno ili su svi projekti usmjereni na sredstva koja dolaze iz međunarodne zajednice. U Tuhelju smo imali izuzetno kvalitetan trening koji nam je organizirao S.O.S Virovitica, a na treningu smo se bavili odnosima s medijima, nastupima u medijima i prezentacijskim vještinama i mogu Vam reći da koliko sam ja za sebe smatrala da to znam, dobila sam jako puno novih saznanja, ali isto tako su dobili i predstavnici organizacije cijelog društva koji su s našeg područja sudjelovali na tom treningu. Bilo je negdje oko 17 organizacija s tri županije o kojima sam na početku govorila i više od 30 sudionika, a trening su za nas jako dobro pripremili i odradili konzultanti iz Millenium promocije iz Zagreba. Zašto nam je taj trening bio potreban? Često posao koji rade organizacije iz cijelog društva ili udruge je nevidljiv upravo zbog toga što nema medijske prezentacije. Vi sami znate ono što nije objavljeno u medijima, nije ni napravljeno.


 

Odgovorite na anketu Radio Vallis Aurea najčešće slušate?