Radio Vallis Aurea - Požega (logo)

rva.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti i prikaza sustava oglašavanja. Cookie postavke mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o ovome možete pročitati ovdje . Nastavkom pregleda web stranice rva.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice rva.hr kliknite na "Slažem se".

slažem se

Radio Vallis Aurea

90,2 MHz 96,7 MHz

Live stream slušajte nas online

(Foto) Obitelj Sazama je jedno od najuzornijih gospodarstava u Kaptolu

Kuća cvijeća, vrijednih ljudi i kivija

Autor: Aleksandar Grlić
Fotografija: Aleksandar Grlić
Datum:
Broj pregleda: 2559

"Zidali smo kuću kod moje sestre u Vodicama. Vidjeli smo ga na moru i donijeli da vidimo hoće li i kod nas uspijevati", kažu Marija i Željko Sazama iz Kaptola, pokazujući kivi ispred njihove kuće, od kojeg nekad imaju i po 50 kilograma prinosa. To je samo jedan ukras, a i znanimljivosti  njihove velike okućnice. Jedna od najuočljivijih stvari ako prolazite Vinogradskom ulicom je kuća Sazamovih s preko 300 pelargonija, mnoštvom ruža i kadifica. Ova obitelj je nekoć bila jedno od najvećih gazdinstava u Kaptolu. Iako sada obrađuju puno manje zemlje, još uvijek im ni puno mlađa poljoprivredna gospodarstva nisu do koljena.





- Ima već osam godina i svake godine rodi. Jedino kad dođe vjetar pokidaju se grane i odu plodovi. Ove godine ga isto tako ima solidno, ali znalo ga je biti i četiri velika "ampera" ili oko 50 kilograma. Imamo četiri ženska i jedan muški za oplodnju. Ni mi ni susjedi nismo vjerovali da će sazoriti, nadali smo se samo hladu. Oni ne zore na stablu, negdje krajem listopada ih skidam, slažem u gajbe i onda zriju. Ako hoćete da sazore prije, pomiješate ih s jabukama i oni za tjedna dana sazore. Možete ih zamotati i u novinski papir i prije sazru. To smo naučili od Dalmatinaca - nastavlja kaptolački par vrijednih ruku.



- Najteže mi je dok posadim, a cvijeće poslije je lakše. Muž mi je napravio na balkonima crijeva i zalijem ih, a ovo tu zaljeva kad tko stigne. Najviše imama pelargonija, kadifica i uglavnom domaćeg cvijeća. Oduvijek smo to održavali. Da vam netko priča, unazad tko zna koliko godina, Željkova mama je isto imala puno cvijeća. Čak mi i on kaže "Što će ti toliko toga? Negdje ima i više žena u kući pa nemaju toliko cvijeća". Uvijek kažem "Neću toliko saditi", dok ne počnem onda ne znam stati. Kad negdje idem, najviše volim ići na sajam cvijeća. Kad vidim nešto, ja bi ih sve, a nema više mjesta. Cvijeće je prekrasno za vidjeti, tko ga voli - kaže nam Marija Sazama koja cvijeće sadi čak i u kućice za ptice.





- Ljudi čak stanu i zavire u dvorište kad vide koliko cvijeća ima. I jedna susjeda mi je to nedavno rekla. U proljeće ga sama "pelcam". To potraje jer ih trebam oko 300 komada. Spremam ih u "kištrice". Tek kad ih presadim, onda malo krenu. Ne stavljam ih na balkon dok ne budu malo bujniji. Preko zime ih bacamo i svake godine imamo nove. Nema vam ljepšeg nego biti u prirodi - zaključuje Marija.





- Nekoć smo obrađivali 70 jutara zemlje, a sad 20. Strojeve sam se uvijek trudio imati. Uvijek smo išli u korak s tehnologijom. Prvi traktor je Zetor "ferac", onda je to bio noviji Zetor. Prvi kombajn je bio Zmaj 131, a sada imam Claas. Radim samo za sebe, prije sam iza druge. Biti poljoprivrednik je velik cjelodnevni posao. Tko ne stekne nešto do 55 godina, više nema šanse. Sad je teško, prije se puno lakše živjelo i zaradilo. Prije 30 ili 40 godina se moglo uzdržavati veću obitelj i još uštedjeti dosta, tko je htio i radio. Nije prošla sezona da nisi mogao kupiti traktor ili kombajn. Uvijek sam imao dva-tri vozila. I sad sam kupio novi automobil. Kad sam došao u Zagreb, ja kažem "Vi meni automobil, ja vam novce". Pitaju me "Pa odakle vam?" Ja im kažem "Od 'Titinih novaca'", jer je to štednja od prije" - opisuje nam gazda Željko zbilju starog slavonskog seljaka uz šalu na kraju.



- Seljaci koji sad imaju 200 jutara zemlje to još mogu ako imaju sve svoje strojeve. Prije smo imali puno krumpira, šećerne repe, kukuruza i žito. Imao sam i pet jutara vinograda. Onda je bila cijena dobra, sad je žalosna, grožđe nam plaćaju dvije kune. Bio sam prvi kooperant za kombinat u Kaptolu. I dalje sam kooperant, jedino što sam sada sve predao djeci, ostavili smo si 1.400 panjeva za nas - nastavlja Željko.

- Tu ima toliko šupa jer on ne podnosi da mu nijedan stroj bude vani. Kad god je došao neki novi, produživali smo ih da nije na otvorenom. Uvijek kaže zetovima "Uzmi komad željeza i stavi ga na kišu...". Ne zna Pemac ništa drugo nego zabiti glavu u zemlju i raditi. Imali smo prije krave i mlijeko. Kad smo ostali sami, onda smo ih rasprodali. Sad hranimo svinje za djecu i za sebe. Imamo tri kćeri i osam unučadi. Kažem mu da proda barem jedan traktor jer nam treba sve manje, a on kaže "A što ako koji unuk bude htio raditi, doći će na ništa". Onda je bolje neka stoji - zaključuju na kraju Marija i Željko, jer se još uvijek nadaju na da će ih netko naslijediti.





Odgovorite na anketu Radio Vallis Aurea najčešće slušate?