Dugogodišnji požeški gradonačelnik, Franjo pl. Ciraki, rođen je u Požegi 10. studenog 1847 godine. Osim što je 23 godine bio požeški gradonačelnik, mnogi kažu i najuspješniji, Franjo Ciraki bio je pravnik po struci i pjesnik u duši te su iza njega ostale „Florentinske elegije“ ali i njegovi „Zapisi“. Inicirao je mnoge graditeljske zahvate u Požegi; skrbio je o radu niza gradskih udruga kojih je i sam bio član; zalagao se za bolje materijalne uvjete osnovnog i srednjeg školstva, izgrađena je dječačka pučka škola, danas Kempfova“, a dovršena gradnje dvokatne zgrade Djevojačke škole gdje danas Kanižlićeva, a započela je s radom Ratarnica. Akademski slikari Oton Iveković i Celestin Medović krajem XIX. stoljeća svojim slikama ukrasili su župnu crkvu Svete Terezije te je potaknuo i podizanje spomenika fra Luki Ibrišimoviću. Franjo Ciraki umro je u rodnom gradu 13. veljače 1912. g. Na obiteljskoj kući u Kanižlićevoj ulici u Požegi postavljena mu je 1926. spomen – ploča.

Na današnji dan 1916. godine u Požegi je rođen proslavljeni hrvatski atletičar Boris Hanžeković. Kao student Prava u Zagrebu postigao je nekoliko rekorda u trčanju u Kraljevini SHS, a 1938. postiže balkanski rekord u trci na 110 metara s preponama u vremenu od 15 sekundi pri čemu se proslavio pobjedom nad slavnim Grkom Hristosom Mantikasom. Kao protivnik fašističkog režima, Hanžeković je zatvoren u zloglasni Jasenovac gdje i poginuo 2. travnja 1945. pri pokušaju bijega iz logora. Njemu u čast već dugi niz godina održava se u Zagrebu međunarodna atletska manifestacija pod nazivom “Hanžekovićev memorijal”, danas jedan od ponajboljih svjetskih atletskih mitinga.

Na današnji dan 1665. godine Vatikanska Kongregacija za širenje vjere donijela odluku da se u franjevačkoj školi u Velikoj ne mogu primati novi učenici, pa je kasnije franjevački samostan molio da se ta odluka ukine. Franjevci su u to vrijeme u Velikoj imali u samostanu školu, novicijat i sjemenište, pa je ovo naselje bilo crkveno, prosvjetno i kulturno sjedište većeg dijela Slavonije. Samostan je postojao do 1797., a samostanska zgrada do 1921. godine.

Na današnji dan 1949. godine, otvoreno je požeško Dječje obdanište u koje je bilo upisano 20-tak djece. U tom razdoblju u tri odgojne skupine upisana su predškolska djeca koja su išla u cjelodnevni i poludnevni boravak, dok su dvije skupine činila školska djeca od 1. do 8. razreda. Boravak za školsku djecu ukinut je 1967. godine i od tada se primaju samo djeca od 3. do 7. godine života. Danas gradski vrtići djeluju pod imenom Vrtići Požega na dvije lokacije, Pod gradom te na Sajmištu. Brojne generacije Požežana prošle su Dječjim vrtićem koji danas obilježava 62 godine postojanja, a prvi vrtić, odnosno Dječje zabavište u Požegi je otvorila učitejica Julka Mihić 19. lisopada 1885. godine.

Dana 5. studenog 1893. otkriven je na Trgu sv. Terezije spomenik fra Luki Ibrišimoviću. Upriličena je velika proslava na kojoj je govorio gradonačelnik Franjo Ciraki. Odjek ove svečanosti bio je i van granica požeške županije, tako da su je uveličali predstavnici svih domaćih oblasti, zavoda i društava. Prvu inicijativu za podizanje spomenika dao je pravnik Đuro Galac petnaestak godina prije, u želji da se dostojno obilježi 200 godišnjica bitke na Sokolovcu. Skupilo se tada svega 35 forinti te je podizanje spomenika pomaknuto za bolja vremena. Došla je i 1888. godina, odlukom zemaljske vlade dozvoljeno je prikupljanje sredstava po čitavoj Hrvatskoj i Slavoniji na cijelu godinu dana, no do podignuća spomenika dolazi tek 1893. godine. Gradsko zastupstvo prihvatilo je nacrt tada čuvenog berlinskog kipara Đure Kiša, rođenog u Pečuhu, iako su građani imali primjedbe zašto posao nije dobio neki domaći umjetnik. No, tadašnji gradonačelnik Franjo Ciraki obranio je izdatak od gotovo 5.000 forinti kao i stav zastupstva da se spomenik postavi na Trg sv. Terezije iako je i prije i poslije postavljanja spomenika ostala živjeti ideja da se on postavi na Trg Franje Josipa I, današnji Trg sv. Trojstva. U proslavi otkrića fra Lukina spomenika, izdali su franjevački bogoslovci u Požegi veliki almanah s literarnim prilozima o životu i radu slavnog junaka.

Na današnji dan 1919. godine u rodnoj Požegi umro je prerano - u 21. godini života - književnik Ivan Messner, rođen 1. ožujka 1898. godine. Ogorčen društvenim nepravdama prihvaća socijalističke ideje i piše u novinama članke u obranu sirotinje. Napisao je u Zagrebu dva romana - “Novovjeki dječak” i “Zločinstvo”, te nekoliko pripovijedaka u formi ekspresionističke lirske proze. U “Zločinstvu” stoji rečenica: “Zločinstvo je počinjeno nad svima nama i moramo se stisnuti da svojom toplinom umanjimo njegovu hladnoću”. Pred smrt je Messnera 1919. posjetio Miroslav Krleža i zabilježio taj događaj u svom dnevniku. U izdanju «Dore Krupićeve» te uz pomoć Grada Požege i osječke Umjetničke akademije, Branimir Donat je priredio sabrana djela Ivana Messnera u jedinstveno izdanje «Bolno odrastanje» koje je izašlo iz tiska u siječnju 2009. godine.

Na današnji dan 1876 godine odredbom Kraljevske vlade proširila se gradska niža djevojačka škola u višu, te je iste godine u prosincu započela obuka u petom razredu. Škola je radila u gradskoj zgradi na Kamenitim vratima, a dvije godine kasnije preseljena u staru gimnazijsku zgradu - danas Samostan sestara milosrdnica. Krajem 18. stoljeća, točnije 1769. godine postoje zapisi da je u Požegi postojala zajednička škola koju je pohađalo 120 dječaka i djevojčica. Nedugo potom ona se razdvaja na mušku i žensku, no 1779. godine u velikom požaru obje su izgorile. Muška je sa zgarišta kraj Gradske kuće preseljena u Gimnaziju, tj. današnji samostan dok je ženska počela sa radom desetak godina kasnije u kući kraj Gradske vijećnice, poslije u zgradi Kolegija dok tamo 1835. godine nije osnovano sirotište te je opet vraćena u prijašnju kuću. Novo razdoblje gradske djevojačke škole započelo je 1862. godine dolaskom sestara milosrdnica svetog Vinka Paulskog te se škola sve više širi i nakon početna tri razreda, školske godine 1879/80-te otvoren je i osmi razred.

Na današnji dan 1862. godine Gradsko zastupstvo usvojilo je prva pravila za gašenje požara u gradu Požegi. Ova pravila su tiskana u tiskari Miroslava Kraljevića 1863.godine i razdijeljena građanima kako bi ih se znali pridržavati u cilju sprječavanja i gašenja požara. Tada naime nije postojalo organizirano vatrogastvo, a Požegu su u nekoliko navrata zahvatili veliki požari Prvo vatrogasno društvo osnovano je tek 1864. godine u Varaždinu, a požeško točno 10 godina kasnije i kojem je prvi predsjednik bio Svetozar plemeniti Kušević, a potom su se smijenjivali brojni ugledni građani Požege. Najveći požar zadesio je Požegu 29. travnja 1842. godine. Vatra se pojavila u kući podžupana Ivana Čoke u današnjoj ulici Matije Gupca oko 16,00 sati a već dva sata kasnije u zagrište je pretvoreno čak 166 kuća u središtu Požege. Počinjena je nemjerljiva šteta, izgorila je gradska vijećnica i to drugi put a sa njom i vrijedni gradski arhiv, županijska zgrada, veliki dio franjevačke knjižnice i arhiva a velikim naporom građanske čete, vatra je zaustavljena, čudnom simbolikom, upravo pred kipom svetog Florijana, budućeg zaštitnika vatrogasaca.

Na današnji dan 1894. rođena je u Slavonskom Brodu književnica Zlata Kolarić - Kišur. Djetinjstvo i mladost provela je u Požegi, koju je zavoljela kao rodni grad i kojoj je posvetila nekoliko pjesama i priča. Pisala je pjesme, drame, pripovijetke i komedije. U zbirkama pjesama za djecu “Naš veseli svijet”, “Po sunčanim stazama”, “Ptičji festival” i dr. laganim stihovima i jednostavnim rimama opjevala je vesele događaje iz dječjeg života.

Požežanima je zasigurno njezino najdraže djelo „Moja Zlatna dolina“, bogato uspomenama na radost druženja i sjećanjima na dane djetinjstva koje je Zlata Kolarć – Kišur provela u Požegi. Autorica je većeg broja knjiga za djecu, slikovnica i igrokaza, a surađivala je s mnogim časopisima i novinama za najmlađe. Napisala je 20 scenskih prikaza, radio drama i igrokaza, mnoge s glazbenom pratnjom. Umrla je 24. rujna 1990. godine u Zagrebu, u 96-toj godini života.

Na današnji dan 1934. godine u Požegi je održano lakoatletsko natjecanje u 10 disciplina koje je organizirao gimnazijski profesor Jaša Bakov. I sam je bio vrhunski atletičar, jugoslavenski rekorder u skoku smotkom i sudionik Olimpijskih igara u Berlinu 1936. godine, a natjecanje je održano uz «Sokolanu», tj. na mjestu kasnijeg Stadiona. U to su vrijeme Požega i Pleternica već imali atletsku tradiciju, pa je između ostalog 1928. godine Požežanin Vilim Mesner postao državni rekorder u bacanju koplja, no svakako je nazvučnije ime je požeški atletičar je Boris Hanžeković koji je tridesetih godina bio državni rekorder u trčanju na 100 metara s preponama i štafeti 4 x 100 metara a 1938. bio je prvak Balkana na 110 metara s preponama postavivši rekord od 15 sekundi. Njemu u čast danas se zove i veliki atletski miting u Zagrebu. Potom 1949. godine gimnazijski učenici Josip Šajnović i Zvonko Panežić osnivaju Atletski klub Slavonija» čiji članovi nastupaju na svim natjecanjima u Hrvatskoj, a godine dana kasnije završen je Atletski stadion. U to vrijeme zapažene rezultate postižu Ivan Maričević, Josip Muhar, Željko Skala, Marijan Strbašić. Nakon njih perjanica požeške atletike postaje Hrvoje Vincijanović, državni rekorder i balkanski prvak na 100 m dok pod vodstvom Ivana Maričevića stasa nova generacija, predvođena Željkom Matešićem, višestrukim prvakom Hrvatske ali i bivše države na 3.000 i 5.000 m, a zatim i novi reprezentativci Milan Eror i Dražen Maričević. Nažalost atletski stadion je nepovratno uništen 1998. godine, a novog unatoč brojnim obećanjima niti na pomolu, tako da Atletski, klub ne svojom krivnjom, danas nažalost postoji tek da organizira memorijalno trčanje Zvonko Panežić.