Radio Vallis Aurea - Požega (logo)

rva.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti i prikaza sustava oglašavanja. Cookie postavke mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o ovome možete pročitati ovdje . Nastavkom pregleda web stranice rva.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice rva.hr kliknite na "Slažem se".

slažem se

Radio Vallis Aurea

90,2 MHz 96,7 MHz

Live stream slušajte nas online

[FOTO] HPD „Sokolovac“ - Paklenica

Sokolice i Sokoli u jednom danu ispenjali dva najviša vrha Južnog Velebita. Marina je vodič koji svoju smirenost, stabilnost, volju i adrenalin uspijeva prenijeti na grupu. Zato je ta grupa i uspjela!

Autor: RVA/HPD Sokolovac
Fotografija: RVA/HPD Sokolovac
Datum:
Broj pregleda: 696

Kako započeti priču o Paklenici?

Nacionalni park Paklenica je po proglašenju drugi nacionalni park u Hrvatskoj, proglašen još 19. listopada 1949. godine, tek nekoliko mjeseci nakon NP Plitvička jezera. Mada je to bila već od 1929.

Paklenicu je nemoguće opisati ili uslikati iz razloga što vam fali osjetila da bi doživljaj bio kompletan. Toliko ljudi u prirodi, generacijski različitih, iz svih krajeva svijeta . Ljudi koji se prema prirodi odnose s velikim poštovanjem onako kako ona to i zaslužuje. Mi smo bili dio te priprode i jednostavnosti života. Odlazak u Paklenicu na četiri dana bio je pun pogodak.

Vodič izleta, Marina Maras ispunila je i svoja i naša očekivanja.

Grupa od deset planinara prvi dan ispenjala je Anića kuk (712mnv), vertikalnu stijenu koja dominira cijelim područjem. Uspon je opasan i strm pa kad se uzme u obzir i visoka ljetna temperatura svaka čast na izdržljivosti. Spuštamo se crvenih, ispečenih i istruganih dlanova. Umor stavljamo u drugi plan jer slijedi pakiranje svega donešenog, te nastavljamo pješice prema Planinarskom domu Paklenica. Staza je pravo uživanje, naročito za one koji ne nose teret kao mi. Za nas je znoj i muka, a na mahove i užitak kod ravnog dijela i okrepljujućih izvora pitke vode. U dom stižemo nakon tri sata.

Drugi dan u planu je uspon na Sveto brdo za koje kažu da je najmarkantniji vrh Velebita i posljednji visoki vrh u nizu vrhova nad Paklenicom. Po visini je drugi velebitski vrh - samo 6 metara je niži od Vaganskog vrha. Uspon traje dugo kao i povratak, ali naša Marina procjenjuje da bi odmah sa Svetog brda trebali produžiti na Vaganski vrh. To je razlike par sati, vraćamo se u mrak sat prije ili kasnije....nebitno. Da. Pristajemo. Marina je vodič koji svoju smirenost, stabilnost, volju i adrenalin uspijeva prenijeti na grupu. Zato je ta grupa u uspjela!

Tri planinarke ispenjale su do Ivinih vodica. Ostatak grupe nogu pred nogu, izmjenjujući ritam sporijeg i bržeg hoda nastavlja put Svetog brda. S velikim iznenađem stižemo na sam vrh (1751mnv). Vrh koji se odjednom otvara u svojoj prostranosti i tišini, dostojanstveno noseći stijeg, krž i Deset Božijih zapovijedi. Zadržavamo se koliko je potrebno za odmor i fotografiranje. Pred nama je uspon na još jedan, najviši vrh Južnog Velebita.

Nastavljamo. Nakon nekog vremena postajemo umorni, žedni, usporeni. Društvo nam prave psi koji umiljato prate planinare. Slikamo se u vrtačama snijega. Mara slika autohtone biljne i životinjske vrste, te nas usput educira. (Mislim da trebamo objaviti jedan poseban album.)

Kroz par sati smo na usponu Vaganski vrh (1757mnv). Uspjeli smo! Zadržavamo se jako kratko.

Povratak postaje ono čega se plašimo jer je neizbježno dočekati mrak u šumi. Noćno planinarenje po nepoznatom, slabo markiranom terenu s umornim nogama nije baš za poželit.

Stižemo u Dom nakon 16h i 15 min hodanja. Ali postajemo heroji dana, možda i mjeseca. Domar nam čestita na hrabrosti i ukazuje da se tako dugačke i zahtjevne ture ne događaju baš često. Serviraju nam grah u 22,30 sati. Jedemo spuštenih kapaka, crveni kao rakovi. Heroji dana! Čestitaju nam puno mlađi planinari doma.

Treći dan donosi malo ležerniji sadržaj. Uspon na Veliko Rujno. Jutro u planinarskom domu u Paklenici nalikuje staračkom domu. Svi se ustaju bolnih nogu i ruku. Izlet na Veliko Rujno dogovoren za 7h počinje u 8. Na uzbrdici se razgibavamo pa i raspoloženje raste kako se bliži prijevoj za Rujno. Slikamo se na vidikovcu ne kojemu u daljini vidimo zaravan na nešto manje od 1000m sa crkvicom u sredini. Spuštamo se, uz stazu nas pozdravlja mali poskok, a na početku ravnice nailazimo na zrele, krupne i mirisne šumske jagode. Kod kapelice točimo svježu vodu, jedemo, slikamo se pa nazad u Paklenicu, a prije šume i uspona opet jedemo šumske jagode. Za nešto manje od 3 i pol sata stižemo do doma, a dvoje najhrabrijih kupaju se u bazenu gdje je voda hladnija od piva kojim se svi krijepimo.

 Ima i onih koji su odlučili zabušavati i ugođaj potražili u moru Starigrada.

Zadnji dan smo svi završili u moru Starigrada! I kako naša Marina kaže: „znam da je teško, ali bit ćete poslije sretni!“ I jesmo.

„Zajedno smo skupa!“ kaže Mara. Zaključujemo da je to naš put do uspjeha.

 Vedro do slijedećeg izleta u istom sastavu!

Snježana Poljak, HPD Sokolovac

 

Odgovorite na anketu Radio Vallis Aurea najčešće slušate?