Radio Vallis Aurea - Požega (logo)

rva.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti i prikaza sustava oglašavanja. Cookie postavke mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o ovome možete pročitati ovdje . Nastavkom pregleda web stranice rva.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice rva.hr kliknite na "Slažem se".

slažem se

Radio Vallis Aurea

90,2 MHz 96,7 MHz

Live stream slušajte nas online

Školsko zvono: BookPals međunarodni Erasmus + projekt kojemu je koordinator Ekonomska škola Požega, kao jedina strukovna škola u Hrvatskoj

Školsko zvono: BookPals međunarodni Erasmus + projekt kojemu je koordinator Ekonomska škola Požega, kao jedina strukovna škola u Hrvatskoj

20.01.2017.

Autor: Magdalena Saveski
Fotografija: Magdalena Saveski
Datum:
Broj pregleda: 3555

Projekt mobilnosti za poticanje čitalačkih aktivnosti učenika  i ovladavanje pismenostima 21. stoljeća, BookPals, novi je međunarodni Erasmus + projekt kojemu je koordinator Ekonomska škola Požega, kao jedina strukovna škola u Hrvatskoj. Lidia Gerstman koordinatorica projekta ističe kako je u cijeloj Hrvatskoj odobreno samo 10 takvih projekata, a Ekonomska škola Požega jedina je strukovna škola kojoj je to pošlo za rukom. O ovom projektu, prvoj mobilnosti i nastavku njegove provedbe razgovarali smo s profesoricama Lidiom Gerstman, Majom Pranjić i učenicima Laurom Benić, Antonijem Grozdanoskim i Ivanom Vidmarom.

Profesorice Gerstman drugi projekt BookPals, kako je nastao i od kud Vam ideja?

Lidia Gerstman: Kad smo se prijavljivali za Communication and Culture već smo imali ideju da bi voljeli razviti jedan projekt, baš mi kao škola. Ono što smo primijetili na nekoj međunarodnoj razini, a što kod nas slabo funkcionira je u prvom redu funkcionalna i informacijska pismenost, koju učenici bez obzira na to što imaju puno toga iz čega mogu učiti danas ne razvijaju dovoljno dobro i stvari su često spremni prihvatiti zdravo za gotovo bez nekakvog promišljanja. Druga stvar, primjećujemo da također pod utjecajem informacijsko telekomunikacijske tehnologije i svega što ona pruža, čitaju sve manje. Ideja je stoga bila nekako ih privoljeti da čitaju više i pretprošle godine, odnosno 2015, smo se prijavili s tim projektom. Međutim bio je odbijen, pa smo godinu poslije promijenili neke partnere, tražili one s drukčijim iskustvima, malo nadopunili projekt, nadogradili ga i dobili jedan jako pristojan broj bodova. Mi smo šesti u državi kojima je projekt odobren. Pronašli smo desetak učenika koji su voljni čitati i motivirati druge da čitaju i u 12. mjesecu odrađena je i prva mobilnost i novo iskustvo kreće.

Koliko imate zemalja partnera i koje su to zemlje?

Lidia Gerstman: U ovom projektu također je 6 država, opet je suradničko učenje u pitanju i razmjena dobre prakse i inovacija, to su škole iz Portugala, iz Mađarske, Cipra, Turske, Poljske i mi iz Hrvatske.

Koliko je vrijedan ovaj projekt?

Lidia Gerstman: Novčano 27 tisuća eura, nešto više od toga.

Njegovo trajanje je?

Lidia Gerstman: Trajanje je dvije školske godine, jednako kao što je bio Communication and Culture.

Dakle, u te dvije školske godine odradit ćete ostale mobilnosti, uz to što ćete Vi biti domaćin?

Lidia Gerstman: Jedna je odrađena, još na 5 putujemo, na neke idu učenici na neke samo nastavnici koji se na tim treninzima trebaju osposobiti za kvalitetnije obavljanje nastave, odnosno uvođenje i informacijsko komunikacijske tehnologije u nastavu, ali i uvođenje svih suvremenih metoda, bez kojih vidimo da se suvremenom djetetu ne može pristupiti. Oni reagiraju drugačije od djece koja su bila prije 20 godina. Današnja djeca traže drugačiji pristup, i mi smo tako u komuniciranju s ostalim partnerima dogovorili da bi se valjalo tome posvetiti, naći nekakav način da stanemo na kraj njihovom neučenju, i nezainteresiranosti.

Lidia, ovo je drugi projekt u kojem sudjeluje Ekonomska škola Požega, koje su razlike između ovog i prošlog projekta, između mobilnosti koje su odrađene u prvom projektu i ovih mobilnosti koje su ovdje?

Lidia Gerstman: Imamo nekoliko učenika koji su uključeni u oba projekta, u današnjoj emisiji su dvojica ovdje. Osnovno je dobna razlika između učenika, u Communication and Culture je najveća dopuštena starost 16 godina, gdje smo imali u prvom redu prve i druge razrede, nešto manju djecu. Sad su uključeni učenici od 16 do 19 godina, s tim da je automatski što se od njih traži, razvijanje projekta na jednoj višoj razini. Sa zadovoljstvom primjećujemo da su učenici koji su sudjelovali u oba projekta oduševljeni novim projektom, da im se više sviđa, što susreću malo stariju ekipu iz drugih država, s drugim interesima, s razvijenim glazbenim ukusima, čitalačkim navikama, kompletnije su osobe, to im se jako sviđa. Mi računamo da ćemo naučiti više možda od tih profesora koji rade s učenicima, koji su bliski našem dobnom stanju u ekonomskoj školi.

Na koji način pripremate učenike za mobilnosti i za ovaj projekt, što u sklopu toga još radi?

Lidia Gerstman: Sad je prošla ta mobilnost u Mađarskoj pa se pripremamo za Poljsku, idemo u mjesto Lubartow, u 3 mjesecu, kamo bi trebalo putovati troje učenika i dva profesora. Svi učenici koji su uključeni u projekt trenutno rade na istraživanju staroslavenske mitologije, odnosno one koja je svojstvena hrvatskom narodu jer smo u istraživanjima prije projekta shvatili da naša djeca solidno znaju grčku i rimsku mitologiju, a o svojoj ne znaju gotovo ništa. Željeli smo probuditi i taj nacionalni interes, nacionalni identitet u njima da nije sve u paušalnoj plitkoj razini, na kakvu su oni navikli. Željeli smo im pokazati da postoji nešto što je starije, a što mi zapravo nikada ne diramo i o čemu ne razgovaramo, čak koliko čujem ni u osnovnoj školi. Pokušali smo ih motivirati da pročitaju tih nekoliko knjiga, podijelili im zadatke i nakon četiri mjeseca posla, bit će dužni napraviti videe, slikovnice, postere, plakate, koje ćemo onda predstaviti. Već smo dogovorili suradnju s Osnovnom školom Antuna Kanižlića, pa će naši učenici govoriti o tom što su naučili jednom drugom uzrastu. Bit će to dobro iskustvo za kasnije kada se nađu u situaciji da se moraju usmeno izražavati i to na jednoj lijepoj razini. To nam je sadašnji posao, nakon toga dolaze opet nekakvi novi izazovi ali uvijek vezani za čitanje i izražavanje, kako pismeno, tako i usmeno.

Kako su učenici reagirali i prihvatili, te pripreme, je li im to zanimljivo ili im tlaka?

Lidia Gerstman: Jako im je lijepo, iako moram priznati nekoliko učenika je odustalo, kad su shvatili koliko će biti posla. Neki zbog toga što se boje da bi im se ocjene mogle umanjiti jer zaista je projekt takav da se mora dodatno raditi. Nitko nije rekao da im je dosadno, nego se doslovno boje da ne bi uspjeli s tim svim hendlati. Ovi koji su ostali su izuzetno iznenađeni slavenskom mitologijom. Jako su iznenađeni da to sve postoji, a da oni o tome uopće nisi čuli, čak imaju ideju, da bi pravili filmove i serije na osnovu toga. Sve im se sviđa, djevojke su vrlo motivirane idejom da idu pričati o svojim postignućima u osnovnu školu i već smo krenuli nešto dogovarati s Gradskom knjižnicom i čitaonicom Požege, jer Ekonomska škola je takva da treba njegovati taj oralni izričaj kod djece. Dosta učenika želi danas sutra biti prezenter ili menadžer, a nažalost školstvo nam je takvo da ne dolaze do izražaja na tom planu.

Kao što ne učimo o svojoj mitologiji, a učimo o drugima?

Lidia Gerstman: Recimo, jedni od partnera su nam s Cipra, oni što god su nam ispričali, mi smo znali, što je stvarno apsurdno. Stalno učimo nečiju tuđu mitologiju, tuđe znanje i tuđu povijest, a o svojoj zapravo najmanje znamo, a svi se busamo nekim domoljubljem, nacionalizmom, a ne znamo na čemu je sve nastalo uopće.

Službeni jezik projekta je i ovog puta engleski?

Lidia Gerstman: Je, i tražili smo učenike koji dobro govore engleski, što smo se isto iznenadili s ovim i prošlim projektom, da učenici koji imaju odlične ocjene često se ne usude razgovarati, a oni koji su neka trojka iz engleskog razgovaraju bez problema. Iznenadili smo se i s našim kolegicama na poslu, da neke koje uopće nikada nisu učile engleski govore ga tečno i obrnuto. Razvija se taj engleski, i opet možemo primijetiti da su naši učenici na međunarodnoj razini jako dobri iz engleskog, što nije slučaj kod učenika iz drugih zemalja.

Baš sam ih pitala kako Mađari barataju engleskim, pa su rekli solidno, uspiju se sporazumjeti.

Lidia Gerstman: Da, na toj razini, mogu se s njima sporazumjeti, ali teže ide.

Lidia, što slijedi sada, rekli ste Poljska?

Lidia Gerstman: Da, nakon toga Cipar, na koji odlazi troje profesora na transnacionalni trening, iza Cipra, oni svi dolaze k nama, opet početkom jeseni, početkom nove školske godine i mi jedva čekamo. Djeca već kalkuliraju koga će ugostit i to je lijepo iskustvo s kojim smo tek krenuli.

O svojim iskustvima iz projekta Erasmus + BookPals, rekli su nam i profesorica hrvatskog jezika Maja Pranjić, te učenici Laura Benić, Antonio Grozdanoski i Ivan Vidmar.

Profesorice Pranjić, bili ste na prvoj mobilnosti u sklopu ovog projekta posjetili ste Mađarsku. Kakva su Vaša iskustva iz ovog projekta koji se provodi u Ekonomskoj školi Požega?

Maja Pranjić: Tako je, mobilnost u Mađarsku, odnosno u Budimpeštu bila je prva mobilnost ovog projekta BookPals koji je osmislila profesorica Lidia Gerstman, Bili smo tamo smješteni od 12. do 16. prosinca 2016. godine u hotelu Kanada, gdje smo svaki dan imali određene aktivnosti vezane uz naš projekt, ali dakako i upoznavanje s gradom i okolnim mjestima. Na početku smo imali upoznavanje sa školom domaćinom, to je također jedna ekonomska škola koja je kao i mi nedavno proslavila 60-godišnjicu postojanja. Upoznali smo školu, grad, posjetili božićni sajam. Zatim smo imali svakodnevno aktivnosti vezano uz projekt, prezentacije nacionalnih mitova, kviz literaturni, zatim recitacije pjesama na materinskom jeziku, posjetili smo grad Pannonhalmu, na zapadu Mađarske gdje smo vidjeli jednu benediktinsku knjižnicu, vinariju koja je također u sklopu tog samostana, vidjeli smo i Budimpeštu, prekrasne arhitekture, građevine, posjetili nacionalnu knjižnicu koja je smještena u prekrasnoj palači, upoznali smo kolege raznih država.

To su zemlje koje također sudjeluju u projektu?

Maja Pranjić: To su zemlje, naši partneri, osim Hrvatske još je pet zemalja sudionica projekta: Turska, Poljska, Portugal, Mađarska i Cipar. Upoznali smo kolege, naše profesore, bilo je po dva profesora iz svake zemlje koji su poveli nekoliko učenika, učenici su se družili, upoznavali, mi profesori također. Osim aktivnosti za učenike istovremeno, paralelno su ostvarene aktivnosti za profesore, to su zapravo treninzi i stručna usavršavanja na koje je odlazila profesorica Magdalena Vojak, koja je putovala sa mnom. Oni su tamo usavršavali svoja stručna znanja.

Kakva su iskustva drugih škola zemalja partnera, odnosno jeste li razmjenjivali nekakva iskustva, jeste li razgovarali o njihovom školskom sustavu, načinu obrazovanja, kolike su zapravo razlike između Hrvatske i ostalih zemalja u tome?

Maja Pranjić: Svakako smo dotaknuli tu temu, a razlike postoje i to u samoj satnici profesora, neke zemlje imaju manju satnicu, dok recimo u Hrvatskoj profesor treba imati 20 do 22 sata, u nekim zemljama je to više, u nekima manje, u nekima su veće mogućnosti stručnog usavršavanja, cijeli obrazovni sustav, više izlazi u susret ovakvim projektima, pozdravlja ih u praktičnom smislu, ne samo u verbalnom. Mi zadovoljni načinom na koji je to u našoj školi organizirano, imamo podršku ravnateljice i ostalih profesora, tako da smo s tim vrlo zadovoljni.

Pretpostavljam da ste vi prvi put u projektu Erasmus +. Koliko su ti projekti dobri za profesore?

Maja Pranjić: Prvi put sam općenito u nekom projektu i osobno meni to znači puno u poslovnom smislu, zato što razvijam neke vještine, za koje nisam ni znala da posjedujem, dakle svakako taj jedan praktični dio. To je jedan fakultetski način rada s učenicima koji entuzijastično, samoinicijativno sudjeluju u ovakvom projektu i onda mi to individualno radimo, prilagođavamo aktivnosti njihovim željama i njihovim talentima, koje oni imaju. Dakle to je taj jedan dio, drugi dio je upoznavanje zemalja, kolega koji se bave istim poslom, istom strukom, kao i ja koje inače nikada ne bih mogla upoznati, tako da je ovo jedno veoma pozitivno iskustvo.

Laura ti si već drugi put u projektu Erasmus +, kakvo je sada ovo iskustvo iz Mađarske?

Laura Benić: Meni se ovo putovanje jako svidjelo, bilo mi je bolje od prošlog projekta. Iskreno mislim da je tako zato što sam ja negdje putovala. Većinu vremena sam provela s drugim učenicima i meni se osobno takva putovanja jako sviđaju, jest da je bilo prvi puta da sam negdje sama putovala bez obitelji, jako mi se svidjelo što imamo mogućnost napredovati u jeziku u komunikaciji s drugima koji su istih godina kao ja, upoznati neki drugi grad. Dosta mi je zanimljivo kad upoznajem povijest nekog grada, kako je zapravo nastajao i jako su mi se svidjele općenito građevine u Budimpešti, sve podsjećalo na palače i bilo mi je jako lijepo.

Razmijenili ste vjerojatno s vršnjacima i svoja iskustva. Pričali ste o školi, o načinu obrazovanja i vjerujem stekli neke nove prijatelje?

Laura Benić: Tako je, ja sam stekla dosta novih prijatelja i s puno njih se sada čujem od kad sam se vratila u Hrvatsku. Nadam se da kada oni budu dolazili tu kod nas, da će jednog od tih učenika smjestiti kod mene. Lijepo je kada se stekne neko novo prijateljstvo.

Profesorice Pranjić, ovo je bila prva mobilnost koja se održala u Mađarskoj, što se očekuje u narednom razdoblju?

Maja Pranjić: Prva sljedeća mobilnost dogovorena je za 19. ožujka u Poljskoj i za tu mobilnost sad konkretno pripremamo sve ono što smo pretpostavili, što smo planirali, što smo prezentirali u Mađarskoj. Imamo u planu izraditi neke slikovnice, strip, snimiti film, postere, bit će tu svega, to je ono prvo što se prezentira u Poljskoj.

Antonio Grozdanoski i Ivan Vidmar, su također uključeni u projektu BookPals i bili su na prvoj mobilnosti Mađarskoj. S obzirom na to da ste i jedan i drugi sudjelovali i u prvom projektu, da ste prošli popriličan broj mobilnosti, obišli dobar dio Europe, kakve su usporedbe, ovog projekta s prijašnjim?

Antonio Grozdanoski: Prvenstveno ovaj novi projekt je namijenjen starijoj generaciji učenika, tako da su učenici na mobilnostima, sličnih godina kao mi i da su zreliji, odrasliji. Samim tim su i aktivnosti na mobilnostima bile prilagođene nama starijima. U prijašnjem projektu ja sam bio najstariji sudionik pa su neke aktivnosti bile neprimjerene meni i zanimljivije su bile mlađim generacijama. Ove sada vezane su uz knjige, uz znanje i meni su zanimljivije. U sklopu ove mobilnosti posjećivali smo uglavnom knjižnice, muzej, njihovu školu, te znamenitosti koje su vezane uz književnost i uz znanje samo po sebi. Posjećivali smo i neke građevine koje su značajne za grad Budimpeštu, kao i za Mađarsku, a neke su bile od svjetskog značaja.

Koja je bila tema ove mobilnosti?

Antonio Grozdanoski : Tema ove mobilnosti, kao i cijelog projekta je poticanje čitanja među mladima i literatura književnosti i stvari tome slične.

Igrom slučaja bili ste u Ekonomskoj školi u Mađarskoj, koja isto tako ima dugu tradiciju. Ima li neke razlike između te škole i vaše škole, jeste li razgovarali s vršnjacima, kako je kod njih?

Antonio Grozdanoski: Njihova škola je dosta slična našoj, zapravo su isto prošle godine napunili 60 godišnjicu, kao i mi. Interijer škole i naš su dosta slični, tehnološka opremljenost, sve je to na nekoj istoj razini. Razgovarali smo s učenicima, a sve u svemu ispostavlja se da je naš obrazovni sustav dosta sličan njihovom prema broju sati i predmetima, tako da nema tu nekih prevelikih razlika.

Ovo je četvrta mobilnost u dva projekta, što ti je bilo bolje, što ti se više svidjelo?

Antonio Grozdanoski: Meni ovo je četvrta mobilnost, ako uključim mobilnost kada smo mi bili domaćini u projektu Communication and Culture. U prijašnjem projektu, kao što sam rekao, bili su mlađi učenici, bio je drugačiji program, ali ipak to su bile moje prve mobilnosti, pa je bilo i veće uzbuđenje. Na ovoj mobilnosti smo bili smješteni u hotelu, za razliku od prijašnjih kada smo boravili u obitelji učenika, tako da je to isto jedna razlika jer kada smo u obitelji više se povezujemo s tom drugom zemljom, njihovim običajima, upoznajemo se bolje, tako da je svaka mobilnost za sebe bili dobra i ne mogu odvojiti jednu koja je bila najbolja.

Prema tvom mišljenju, koliko su ovakve mobilnosti i Erasmus+ programi koji se provode dobre za učenike?

Antonio Grozdanoski: Prema mom osobno iskustvu, jako su korisni za buduće obrazovanje, za sam život, zato što vidimo neke stvari koje nikada ne bi otišli vidjeti, primjerice otputovati u Budimpeštu, ili neka druga mjesta, a ovo je super prilika. Važno je skupljati ta životna iskustva.

Ivane, koja je tebi ovo mobilnost po redu?

Ivan Vidmar: Treća sada.

Što se sve događalo u Mađarskoj ?

Ivan Vidmar: Prvoga dana posjetili smo njihov božićni sajam, koji je jako lijep, jako je raznolik, pun je njihovih autohtonih proizvoda i rukotvorina koji se ne mogu baš pronaći svagdje. Specifično je bilo to što se u njihovim prodavaonicama jako fokusiraju na njihove začine, njihova hrana je pikantnija od naše, pa se skroz razlikujemo po tome. Drugi dan smo posjetili njihovu školu, oni su nam se predstavili, imali smo i sat mađarskog, pa smo nešto i mađarskog naučili. Slijedilo je razgledavanje grada.

Kakvi su tvoji dojmovi s ovog putovanja u Mađarsku u usporedbi s prijašnjim mobilnostima na kojima si bio?

Ivan Vidmar: Prva mobilnost na kojoj sam sudjelovao je bila u Bugarsku i Vidin, kad bi usporedio, Mađarsku i Budimpeštu, baš se vidi da je Mađarska mnogo bogatija zemlja i da je sve drugačije.

Po tvom mišljenju, koliko su ovi projekti dobri za vas učenike?

Ivan Vidmar: Ovo je zapravo jako dobro iskustvo jer možemo razmjenjivati naša znanja u svemu.

Službeni jezik je bio engleski?

Ivan Vidmar: Da, engleski.

I kako Mađari barataju engleskim?

Ivan Vidmar: Sporazumjeli smo se dosta, tako da nisu loši.

 

Odgovorite na anketu Radio Vallis Aurea najčešće slušate?