Radio Vallis Aurea - Požega (logo)

rva.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti i prikaza sustava oglašavanja. Cookie postavke mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o ovome možete pročitati ovdje . Nastavkom pregleda web stranice rva.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice rva.hr kliknite na "Slažem se".

slažem se

Radio Vallis Aurea

90,2 MHz 96,7 MHz

Live stream slušajte nas online

Školsko zvono: Nepobjedivi duh - film iz kojega bi svi mogli puno naučiti

Školsko zvono: Nepobjedivi duh - film iz kojega bi svi mogli puno naučiti

Od 195 filmova pristiglih iz cijele Hrvatske, odabrano je njih 83. Dokumentarni film osnovnoškolske filmske družine OŠ Dobriša Cesarić, "Nepobjedivi duh" našao se u tih 83. Za njih je to velika stvar jer su tek prošle školske godine započeli s radom Filmske družine

Autor: Magdalena Saveski
Fotografija: Marija Mrkojević
Datum:
Broj pregleda: 1413

„Revija hrvatskog filmskog stvaralaštva djece jedina je manifestacija u Hrvatskoj posvećena isključivo filmskom stvaralaštvu osnovnoškolaca. Jednom godišnjem, svaki puta u drugom gradu, okupe se ponajbolji najmlađi hrvatski filmski stvaraoci i njihovi mentori. Od 195 filmova pristiglih iz cijele Hrvatske, odabrano je njih 83. Dokumentarni film osnovnoškolske filmske družine OŠ Dobriša Cesarić, "Nepobjedivi duh" našao se u tih 83. Za njih je to velika stvar jer su tek prošle školske godine započeli s radom Filmske družine. Revija se održavala u Makarskoj u organizaciji Hrvatskog filmskog saveza od 5. listopada do 8. listopada 2016. godine. Film je u Makarskoj predstavljala učenica sedmog razreda Nikolina Bagarić, a mi smo u našem Školskom zvonu ugostili mlade filmaše polaznike medijske grupe u Cesarićevoj školi i njihovu voditeljicu, nastavnicu hrvatskog jezika Mariju Mrkojević. Porazgovarali smo s članovima medijske grupe učenicima sedmog razreda OŠ Dobriša Cesarić, Nikolinom Bagarić, Ivanom Dalićem i Leonardom Crnjac.


Što vas je motiviralo da se uključite u rad medijske grupe?

Nikolina : Nastavnica je došla s tom idejom, predložila je to nekolicini nas, nama se to svidjelo, i tako smo krenuli snimati film Nepobjedivi duh. To nam se sada jako svidjelo tako da imamo par ideja za neke nove filmove.

Koliko dugo ste članovi medijske grupe?

Nikolina: Uključili smo se prošle godine. I sada smo snimali taj film "Nepobjedivi duh". Bilo nam je zabavno iako i malo teško jer dosta teška tema.

O čemu govori film "Nepobjedivi duh"?

Ivan: Tema filma je bolest multipla skleroza koja se pojavljuje više u sjevernim dijelovima Europe gdje nema sunca.

Vjerujem da ste snimajući film naučili nešto o toj bolesti?

Leonarda: Da, To je bolest s tisuću lica, najčešći simptomi su vrtoglavica, nepokretnost, i zaboravljivost jer ljudi koji boluju od nje nekada se mogu sjetiti pjesme koju su naučili napamet u drugom razredu osnovne škole, ali se primjerice ne mogu sjetiti što su radili ili jelu jučer.

Zašto ste odabrali baš tu temu za film?

Ivan: Nastavnica je odabrala tu temu, točnije Udruga multiple skleroze nam je predložila da o njima snimamo film nastavnica je to prihvatila, onda je ona tu ideju iznijela nama i mi smo je prihvatili i krenuli snimati.

Kako vam je bilo na snimanju filma?

Nikolina: Mi nismo ni znali za tu bolest. Prvi put smo tada čuli. Pitali smo ljude koje smo intervjuirali da nam pojasne o kakvoj bolesti se radi. Svi su rekli da je to bolest s tisuću lica, nekada zaboravljaju, teže hodaju. Kod svakoga je različita. Na snimanju nam je ponekad bilo teško, jer je dosta teška tema i kada vidimo te ljude kako proživljavaju trenutke, koliko se trude, bore kroz život, bilo nam ih je žao. S druge strane bili smo sretni što se tako bore kroz život, što su hrabri i vedri, i ne dozvoljavaju da im bolest uništi život i da ih obeshrabri. Ono što sam primijetila je da su ti ljudi puno zahvalniji i sretniji od svih nas, da više cijene sve ono što imaju nego što cijenimo mi ostali.

Kako ste se sastajali s tim ljudima?

Ivan: Udruga je našoj nastavnici poslala brojeve telefona i adrese, tako da smo mi većinom putovali do njih, a nekada bi se sastajali na trgovima ili nekim drugim mjestima, jer nisu ni svi iz Požege, već ima ljudi i iz okolice.

Kakvi su bili ti susreti kavi osjećaju su vas tada preplavili?

Nikolina: Ponekad smo se malo bojali, jer nismo znali hoće li nas primiti, i kakvog će biti raspoloženja, ali ispostavilo se da sui svi bili jako susretljivi uvjeti za snimanje su također bili dobri i bilo nam je zabavno snimati.

Koliko je trajalo snimanje filma?

Leonarda: Na tom filmu smo radili mjesec dana, bilo je malo teže u početku, ali kako je vrijeme odmicalo bilo je sve lakše.

Jeste li zadovoljni konačnim uratkom?

Ivan : Jesmo jako smo zadovoljni. Mislim da bi mi svi mogli od njih nešto naučiti i svi trebali biti puno sretniji. Oni su ljudi koji boluju od teške i neizlječive bolesti, ne mogu se kretati, a opet su sretni i u svakom trenutku pronađu nešto lijepo i vrijedno čemu se raduju. Čitali su nam i svoje pjesme koje su pisali. To vole raditi, jer kako su rekli, to im daje snagu i kada imaju teške dane.



Film je završen i već je bio prikazan je l'' tako?

Nikolina : Film je bio uvršten u program Državne smotre hrvatskog školskog filma u Velikoj Gorici. Film je također bio prijavljen i na 54. Reviju filmskog dječjeg stvaralaštva.Također je bio prikazan i u sklopu Dana multiple skleroze u Požegi i Lipiku. Ja sam bila u Makarskoj. Bili smo tri dana i bilo je jako zabavno, bilo je mnogo filmova, koji su također bili lijepi. Puno nas je ljudi pitalo zašto tako ozbiljna tema i da li smo ga uopće mi djeca radili. Većina nije vjerovala da je to naš uradak. Iako većinom volimo ozbiljnije teme, ove godine planiramo raditi animirani film. Taj će biti malo veseliji.

Imate li već nekakve planove za dalje, što ćete snimati?

Nikolina: Sad još odlučujemo o temi, ali to neka bude iznenađenje.



Osim filmova što još radite u medijskoj grupi ?

Ivan: Imamo i fotografski dio skupine, te radijski.



Voditeljica medijske grupe OŠ Dobriša Cesarić je Marija Mrkojević, profesorica hrvatskog jezika, Marija kako je krenula cijela priča oko filma. Vi ste ustvari poslali jedno pismo Novoj TV i oni su Vam darovali kameru i tako je sve krenulo ?

Marija Mrkojević: Da, u biti kamera nam je stigla negdje potkraj travnja, a igrom slučaja baš u to vrijeme sam došla u kontakt s predstavnicima Udruge multipla skleroza u Požegi. Oni su meni predložili jednu suradnju u vidu snimanja dokumentarnog filma o ljudima oboljelim od multiple skleroze, jer su baš u to vrijeme slagali program za obilježavanje Međunarodnog dana oboljelih od multiple skleroze. Dakle imali su taj prijedlog za nas i mi smo to jest ja kao objeručke prihvatili. Želja mi je bila da što prije stavimo kameru u funkciju i da snimamo i tako kao škola ostvarimo suradnju s lokalnom zajednicom. Ta suradnja s Udrugom bila je idealna prilika da izađemo izvan okvira škole.

Vi ste zapravo učili s učenicima sve ispočetka s obzirom na to da Vam je to bio prvi susret s kamerom?

Marija Mrkojević: Mi smo amateri, ali imali smo puno sreće i dobili profesionalnu kameru, tu su mi pomogli određeni vanjski suradnici u smislu ručnih postavki na kameri. Ovisno o tome, želimo li SD snimak, HD snimak ili nešto drugo. Uglavnom jedna osoba mi je dosta pomogla u tome, pa ovim putem želim se zahvaliti Robertu Demi što mi je pomogao da naučim osnovne funkcije kamere.

Moram priznati da ste to sve brzo svladali jer samo nekoliko mjeseci od dobivanja kamere nastao je prvi pravi filmski uradak, kako je izgledao cijeli taj proces?

Marija Mrkojević: Dakle ideja se rodila posredstvom jedne osobe koja me povezala s predstavnicima Udruge. Prihvatili smo svi zajedno prijedlog samog scenarija filma. To nije bio scenarij u pravom smislu, jer nismo mogli predvidjeti kako će koja scena izgledati, jer nismo ni znali tko će nam biti glumci. U biti dokumentarni film nema glumce već snimamo stvarne ljude. Udruga je kontaktirala oboljele od multiple skleroze, pri čemu su se javili oni koji su željeli, da ih se dođe u njihove domove snimiti kamerom. Javilo se troje ljudi i mi smo tjedan za tjednom dobivali drugo ime i adresu gdje trebamo ići. Udruga je određivala koga ćemo snimati, dakle mi bismo dobili ime i adresu, sjedali u automobil i vozili se na tu adresu. Najprije bismo sjeli, porazgovarali bez uključivanja kamere. Prvi susret je često protekao samo tako, razgovarajući, da se malo upoznamo, oni s nama, mi s njima. Kasnije, kada bismo dogovorili što oni nama žele pokazati, što žele da snimimo, onda smo uključivali kameru. Udruga nam je, uvelike pomogla u traženju oboljelih, onih koji žele da ih se snima. Oni su imali svoju viziju filma, mi smo imali možda malo drukčiju. Mi smo željeli da u prvi plan dođu sami ljudi i njihova borba u svakodnevnom životu, njihove aktivnosti, što oni mogu sami raditi, što rade uz pomoć osobnog asistenta, ali našli smo nekakav kompromis u svemu. Zapravo postoje dvije verzije filma, to ni ne zna puno ljudi. To znamo učenici i ja. Jedna duža za potrebe i želje Udruge i jedna kraća 10-minutna. Riječ je o kratkometražnom dokumentarnom filmu koji smo slali za revije i smotre koje su učenici spomenuli.



Učenici su mi rekli da su bili u Makarskoj, to je znači filmska revija na koju je pristiglo oko 195 filmova i Vaš ušao je među 83 koji su bili prikazani?

Marija Mrkojević: To je za početak nama pokazatelj da smo na dobrom putu, jer obično kad filmske skupine krenu s radom, prvih nekoliko godina njihove uratke uopće ne uvrštavaju u program, nije pravilo ali je čest slučaj. Znači mi smo snimili naš prvi dokumentarni dugometražni film, on je odmah ušao u program revije. Zašto je to nama toliko bitno, zato što je riječ je o reviji koju organizira Hrvatski filmski savez. Tamo smo imali prilike čuti nešto od pravih profesionalaca, snimatelja, montažera.

Imate li u planu možda prikazati taj film i požeškoj publici?

Marija Mrkojević: Ne znam, ja se neprestano lomim u sebi da je tema možda zaista malo preteška. Čas mislim da je to film koji bi svatko trebao vidjeti, čas da nije. Ima vremena za javnu projekciju, mi svakako želimo raditi i dalje, pa kada skupimo možda više uradaka, napraviti jednu filmsku večer, gdje će biti i prikazani i drugi filmovi.

Nekoliko puta smo rekli kako je tema pomalo teška, no iz svega toga djeca ali i mi odrasli možemo puno naučiti, možemo biti više zahvalni na onome što imamo a tako često zaboravljamo koliko je dragocjeno?

Marija Mrkojević: Ja smatram da je potrebno u današnje vrijeme malo razvijati taj osjećaj empatije, suosjećanja, čovjekoljublja, filantropije, nazovite to kako god hoćete. Ovo je jedna teška tema, preteška za osnovnoškolce, ali hrabro smo se nosili s njom. Mislim da ćemo i učenici i ja pamtiti te ljude i puno situacija koje smo prošli zajedno. U sjećanju nam je posebno ostala jedna osoba članica Udruge, inače je stopostotni invalid. Ja ću je sada parafrazirati, dakle ona je rekla otprilike ovako: „Ulazim u čekaonicu liječničke ambulante i tamo sjede pacijenti u čekaonici. Mene osobno asistentica nosi, budući da sam stopostotni invalid. Ja vidim te ljude i kažem, ljudi da vi znate kako je lijepo biti invalid, ovako te nose, nemaš nikakve brige. Da znate kako je lijepo, a u sebi imam druge misli.“ Znači tu rečenicu koja se nalazi i u filmu, pamtit ćemo do kraja života jer zaista vrijedi i za učenike da to čuju, da vide, da više nauče cijeniti ono što imaju, jer nekada smo svi obijesni, nezahvalni. Da spoznaju kako funkcioniraju ti ljudi čije zdravstveno stanje nije optimistično, kako se hrabro i borbeno hvataju u koštac sa svim poteškoćama. Mi zapravo nismo željeli napraviti plačljiv film, koji će pobuđivati sentimentalnost, patetiku iako se u tim temama vrlo lako se sklizne u sentimentalnost. Mi smo upravo uspjeli u tome i to je ono što je kritika najviše istaknula kao pohvalu. Kamera hvata ljude u stanjima aktivnog duha i tijela i to je ono što je najvažnije i što su vjerojatno djeca ponijela sa sobom, samo oni teže te stvari izražavaju riječima. Oni to misle i osjećaju i ja to vidim. To je jedan od motiva u radu s filmom, s fotografijom i s radijskim izrazom. Kad ne mogu neke stvari riječima izraziti onda neka se izraze kroz medije, kritički prema sadržaju koji im pružaju ti mediji, da kritički promišljaju o tome, da odrade što je bitno, što je ne bitno, što treba pogledati, poslušati, što ne treba. Sve je to cilj medijske skupine.



Marija možete li nam za kraj pročitati kritiku koju ste dobili na filmskoj reviji u Makarskoj?

Marija Mrkojević: Ovo je samo dio iz toga. „Oboljeli od multiple skleroze, nisu baš protagonisti za vedre i optimistične dokumentarce, no ovaj se ipak uspio suprotstaviti toj predrasudi, borbenim odnosom portretiranih prema opakoj bolesti. Kamera ih hvata u stanjima aktivnog duha i tijela premda glazba katkada hoće biti suosjećajnija no što bi i oni sami to htjeli. Film je ovo o pozitivnom duhu bolesnika s multiplom sklerozom, nenametljiv prikaz svakodnevice ljudi čije zdravstveno stanje nije optimistično. Oni se uz sve poteškoće odlučuju za svakodnevnu borbu. Film poštuje svoje sugovornike i ne potencira sentimentalnost.“

Odgovorite na anketu Radio Vallis Aurea najčešće slušate?