Radio Vallis Aurea - Požega (logo)

rva.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti i prikaza sustava oglašavanja. Cookie postavke mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o ovome možete pročitati ovdje . Nastavkom pregleda web stranice rva.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice rva.hr kliknite na "Slažem se".

slažem se

Radio Vallis Aurea

90,2 MHz 96,7 MHz

Live stream slušajte nas online

Školsko zvono: Ivan Abibović, učitelj i vjerni čuvar običaja i tradicije

Školsko zvono: Ivan Abibović, učitelj i vjerni čuvar običaja i tradicije

07.10.2016.

Autor: Magdalena Saveski
Fotografija: A.V./Arhiva
Datum:
Broj pregleda: 1812

5. listopada obilježili smo Svjetski dan učitelja. Bila je to prigoda za sve da ih se prisjetimo. Da se prisjetimo onih onih koji su nas mijenjali ili nas još i danas mijenjaju na bolje. Mi smo se sjetili umirovljenog učitelja Ivana Abibovića koji je svoj radni vijek u prosvjeti proveo pune 42 godine. Čovjek koji je i danas aktivan u kulturnom životu našega grada i koji je vjerni čuvar tradicije i običaja ovog podneblja.

Gospodine Abiboviću, kako je izgledao vaš učiteljski staž, gdje ste započeli svoje prve učiteljske korake?

Ivan Abibović: Počeo raditi 1970. godine. Prvo radno mjesto bilo mi je u Međimurju u mjestu Domašinec. U ono vrijeme preko školskih novina su bili raspisivani natječaji za popunu nekog radnog mjesta, ja sam molbe slao po cijeloj Hrvatskoj, napisao sam i poslao 40 zamolbi i odjednom mi se pojavila škola Domašinec u Međimurju. Otišao sam tada na poštu, da vidim gdje je uopće taj Domašinec. Zapravo sam bio iznenađen što su me čak tamo prihvatili i primili na posao. Kada sam ih pitao kako to da su baš mene odabrali, iz Slavonije, u Međimurje, rekli su zato što sam najljepše napisao zamolbu. Pisao sam je tada ručno, jer se nisu koristila, pomagala. Pisao sam tzv. krasopisom što me nekad naučio moj učitelj. Ali nisam u Domašinecu ostao dugo, svega nekih dva i pol mjeseca, od 15. travnja do 15. lipnja mijenjao sam jednu kolegicu koja je bila na porodiljnom dopustu. Potom sam dobio poziv za vojsku, poslije povratka iz vojske dobio sam posao u Grabarju, inače mom rodnom mjestu. Tamo sam radio pet godina, i kada je došlo do ukidanja tamošnje osnovne škole, dobio sam posao u Požegi. Tu sam jedno vrijeme radio u Školi za obrazovanje odraslih, bilo je to tzv. Narodno učilište, gdje su se obrazovali ljudi koji nisu imali završenu osnovnu školu, a već su bili u radnom odnosu, pa su mnoge radne organizacije, željele svojim zaposlenicima omogućiti da završe osnovnu školu. 1982. godine prešao sam raditi u Osnovnu školu Dobriše Cesarića i do 2012., do svoje mirovine ostao sam tamo.

Kako ste se odlučili upisati učiteljski fakultet?

Ivan Abibović: U ono vrijeme to nije bio fakultet, bila je to pedagoška akademija nešto kao viša škola. Ja sam inače završio Ekonomsku školu, ali kako sam dijete sa sela niti roditelji, niti ja nismo imali nikakve uvide što je to ekonomska škola i što ću raditi kada je završim. Poslije drugog i trećeg razreda imali smo po mjesec dana prakse u uredima, pa sam shvatio da nisam za posao gdje se mora puno sjediti, biti statičan. Znao sam da neću to moći izdržati, i da mi treba nešto dinamičnije, pa sam onda upisao i tako završio pedagošku akademiju.

Posao učitelja uvijek je bio važan, ali u današnjem svijetu velikih i brzih promjena učiteljski je posao važniji nego ikada. Slažete li se?

Ivan Abibović: Jako. Kada sam se prvi put pojavio na akademiji i donio svoj dokument za upis stajala je velika parola „Imaj na umu da ćeš biti odgajatelj“, ne dakle samo učitelj koji obrazuje, nego i učitelj koji odgaja. Ako tako i danas gledamo, zapravo odgojna uloga škole bi mogla biti čak svrhovitija nego li obrazovna. Danas su djeca manje, više obrazovana, kroz individualni način obrazovanja jer je obrazovana obitelj, sredina u kojoj živi, dijete ima jednu širinu spoznaje, zato je odgojna strana škole vrlo bitna i jako je važno da se upravo i kroz to sagledava škola. Nije bitno koliko će dijete naučiti teoretskih znanja, nego koliko će biti odgojeno, kakav čovjek će biti sutra. Škola nikada nije izgubila to svoje značenje, čak bih rekao sa svakim budućim vremenom, sve više dobiva to značenje, jer roditelji su danas u strci za poslom. Često im je radno vrijeme takvo da ih nema gotovo cijeli dan, a djeca prepuštena sama sebi, moraju se znati sama snaći i kod kuće i van nje. Upravo taj, ja bih rekao odgojni faktor škole je bitan da pomogne obitelji u odgoju djeteta.

Ali, škola djeci može postati uporište samo ako ima učitelje koji znaju dati smisao poučavanju, učenju, kulturi…?

Ivan Abibović: Ima razlike među učiteljima, kao što ima razlike među svim djelatnostima, nije svatko u svakom poslu jednak i uglavnom svatko ako se opredijelio za ovaj pozivima želju da nauči svoje učenike i da ih odgoji. Normalno je da o pristupu metodici, načinu rada, ophođenja, i pripreme za posao ovisi koliko će učitelj, biti prihvaćen od strane djece, koliko će ga uvažavati, prihvatiti i koliko će predmet koji on predaje djeca prihvatiti i voljeti. To je jako bitno.

Škola nekada i sada, koliko se to promijenilo u odnosu na način učenja, generacije učenika, odnose između učenika i nastavnika?

Ivan Abibović: Škola se mijenjala, što je normalno, jer s napretkom se mijenja i škola. Moj rad kroz 42 godine zapravo je pokazao određene situacije u trenutku kada sam počeo i u trenutku kada sam završio svoj posao. Škola se kao ustanova promijenila upravo u određenoj opremljenosti, pa možemo reći da je u ono vrijeme kada sam ja počeo raditi, zaista osnovno sredstvo rada bilo kreda i ploča. Danas su drugačije prilike u školi, puno je modernih nastavnih sredstava, informatike, tu su računala, projektori, e-dnevnici, dakle štošta se promijenilo. A kada se pita o položaju učitelja, danas, moramo priznati da se i uloga učitelja zaista promijenila. Učitelj nije više na onoj razini autoriteta koji je imao nekad prije.

Koliko generacija učenika ste već imali?

Ivan Abibović: Gotovo dvanaest generacija, velik je to broj učenika. Toliko veliki da ne možete prepoznati nekoga učenika koji vam se javi. Ali hvala Bogu oni se mene sjećaju. Puno je učenika bilo razredi su nekada brojili i po 35 učenika, na žalost, danas to više nije tako.

Što je to, što je u Vašem pozivu toliko privlačno?

Ivan Abibović: Znate, da se ponovno moram opredijeliti bio učitelj. Nije to sad neka parola zbog Dana učitelja. Volio sam svoj poziv zato što se, ja bih rekao isti dan vidi što si učinio. Ako si bio uspješan, ako si naučio djecu, ako si uspio prenijeti im znanje, ako si pomogao u nekakvim situacijama, to se odmah vidi. Dijete je nevjerojatan odraz, na njegovom licu vidiš sve. Imaš odmah povratnu informaciju. Sjećam puno radosnih trenutka koje su dijelili sa mnom primjerice kada im se rode seke ili brace, onda su veseli, dođu ti reći novost. Jednom me moja liječnica pitala: „Ivane je l'' ti teško s djecom, nije to lako? Pitao sam je je li njoj teško kad joj dođe 50 ljudi i samo kukaju? Ja se nasmijem svaki dan, s djecom bude toliko vedrine i veselja da kući ideš ozaren. To jedan jako lijep posao, neću reći koliko je cijenjen, otom potom, svatko misli da bi morao biti drugačije vrednovan. Istina je da smo s financijske strane mi učitelji uvijek bili pomalo zapostavljeni ali puno više vrijedi ta draž i ljepota posla s djecom. Iskoristit ću odmah priliku i kolegama čestitati njihov Dan. Želim da ustrajavaju. Plemenit je to posao zato neka ga obave uvijek s najvećom voljom, da budu uvijek na visini zadatka jer je mjesto učitelja u svakom društvu, u svakom vremenu potrebno i bitno.


Vi ne mirujete iako ste u mirovini, radite neke druge stvari?

Ivan Abibović: Da to je pomalo vezano i za moju struku. Kroz svoj rad s djecom vodio sam i određene skupine, imali novinarsku, recitatorsku, i dramsku skupinu. Tada sam odlučio da malo djeci prenesem i nešto iz svog kraja, iz svoje sredine, zavičaja, pa sam počeo pisati neke tekstove, za školske priredbe, na mjesnom govoru Požeštine, koji se stručno zove štokavska ikavica. Napisao sam tako i određeni broj radova na ikavici, a kada sam otišao u mirovinu, kroz to su me prepoznali ljudi iz sredine, i kada je osnovan KUD Požeška dolina zvali su me bi li htio s njima raditi, u njihovoj dramskoj sekciji kroz koju bi se njegovalo stvaralaštvo na ikavici. Snimili smo i četiri DVD-a s prikazom određenih zbivanja i običaja u našem kraju, pisanih na ikavici i mogu reći tu smo postigli određene uspjehe. Ove godine u svibnju smo bili na Državnoj smotri Amaterskih kazališnih družina, u organizaciji Ministarstva kulture, u Pazinu 3 dana. Aktivan sam i kao član Udruge pisaca i slikara Požeštine Matko Peić. Nije lako pisati, pogotovo ako želite da to bude nešto prihvatljivo. Ali to mi je nekakva satisfakcija, neki vjetar u leđa...

Kažu da učenici prepoznaju učitelje kojima je stalo do njih i da je potrebno stvarati zapravo jedan prisan odnos u kojemu će učitelj ponekad biti i prva osoba kojoj će se učenik povjeriti i takvog učitelja učenici će pamtiti i nakon završetka škole?

Ivan Abibović: Moja želja bila je da se prema svakom učeniku ponašam s uvažavanjem, da poštujem svatko svog učenika. Važno je da dijete osjeti da si ti zapravo osoba koja njemu želi učiniti štošta dobro. Ako djeca prepoznaju takvog učitelja, normalno da se ona i prema njemu odnose s povjerenjem. Ja sam imao zaista situacija kada su mi se djeca povjeravala i pustila suzu kada im bilo teško. Tako da je bitan taj jedan pristup učitelja, koji je, ja bih rekao, često kao roditelj, nekada čak i možda i više.

Što biste poručili mladima koji planiraju ili se već školuju za ovaj posao?

Ivan Abibović : Imam dvije nećakinje koje su se opredijelile za prosvjetu, jedna radi u Požegi, a jedna se još školuje. Ne znam koliko sam ja doprinio, ali volim da su one odabrale baš taj posao. Svima drugima, želim da se nađu u tom pozivu, da se ostvare, da posao koji rade bude ispunjen ne samo njihovim zadovoljstvom, nego i zadovoljstvom njihovih učenika i roditelja. Često i roditeljima nije lako, upravo zbog te strke s vremenom i onda ako nađu zajedništvo i ostvare jednu dobru i suradnju s učiteljima, puno im je lakše. Želim da svi moji mladi kolegice i kolege budu shvaćeni kao dobri ljudi, da rade dobro i da imaju puno uspjeha, a valjda će onda biti i nagrada za njihov kvalitetan rad.







 

Odgovorite na anketu Radio Vallis Aurea najčešće slušate?