Radio Vallis Aurea - Požega (logo)

rva.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti i prikaza sustava oglašavanja. Cookie postavke mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o ovome možete pročitati ovdje . Nastavkom pregleda web stranice rva.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice rva.hr kliknite na "Slažem se".

slažem se

Radio Vallis Aurea

90,2 MHz 96,7 MHz

Live stream slušajte nas online

Ravnopravni i sretni: Preostaje nam zasukati rukave i boriti se za svoja ženska i ljudska prava

Ravnopravni i sretni: Preostaje nam zasukati rukave i boriti se za svoja ženska i ljudska prava

30.06.2016.

Autor: Magdalena Saveski
Fotografija: Ilustracija
Datum:
Broj pregleda: 1562

U Ravnopravnima i sretnima razgovarali smo o aktivnostima Udruge civilnog društva Delfin koja se brine o marginaliziranim. socijalno, ekonomsko, društveno isključenim skupinama, pojedincima i osobama koje su doživjele neki oblik diskriminacije s posebnim naglaskom na žene, odnosno žene žrtve rodno utemeljenog, ekonomskog i institucionalnog nasilja. Naša gošća je Mirjana Bilopavlović, koordinatorica Centra za razvoj i podršku civilnog društva "Delfin" Pakrac.
U posljednjih nekoliko mjeseci, na što je bio stavljen fokus u Delfinu?


Mirjana Bilopavlović: Mi dalje imamo fokus na ciljane skupine s kojima se bavimo od samog početka djelovanja organizacije, to su ljudi koji su diskriminirani, marginalizirani, socijalno, ekonomsko, društveno isključeni s posebnim naglaskom na žene. Žene su žrtve svih oblika nasilja, a mi se ovdje posebno fokusiramo na žene žrtve rodno utemeljenog nasilja i žene ekonomskog, odnosno institucionalnog nasilja. Bavimo se i mladima i nadalje smo u školama, na područja grada Pakraca, Daruvara, nešto malo manje Požege. S mladima radimo na prevenciji nasilja, s posebnim naglaskom na seksualno nasilje i uznemiravanje, a isto tako se bavimo i problemima senzibilizacije i osviještenosti građana kroz javne akcije. Zadnja takva je bila posvećena danima otvorenih vrata udruga gdje smo zapravo u javnom prostoru htjeli sistematizirati status i položaj udruga na lokalnoj razini. Trebaju li nam udruge ako nam trebaju, zašto izostaje, šira društvena pomoć i podrška, ako nam ne trebaju onda ćemo se zatvoriti pa ćemo se prepustiti tijelima lokalne i područne uprave za sve regionalne vlasti, neka sami rješavaju one probleme kojima su se sada bavili predstavnici i predstavnice udruga i organizacija civilnog društva.

Spomenuli ste jednu zanimljivu radionicu u Srednjoj školi Pakrac gdje ste osvijestili i informirali učenike o tome što je seksualno nasilje i uznemiravanje i njihovi razni oblici. Znaju li učenici uopće prepoznati što je nasilje i što je seksualno nasilje?

Mirjana Bilopavlović: Dolazimo do jedne velike sive zone, s jedne strane imamo generacije mladih ljudi koji smatraju da znaju sve zbog dostupnosti informacija, putem elektroničkih medija, prvenstveno tu mislimo na Internet i na različite stranice koje su im dostupne. S druge strane imamo problem u sustavu obrazovanja, bez obzira radili se o osnovnoškolskom ili srednjoškolskom, pa čak i visokoškolskom. Zapravo nema programa, odnosno predmeta koji bi se bavio pričom promocije i zaštite ljudskih prava, ali i promocijom i zaštitom zdravlja, promocijom i zaštitom osoba od bilo kojeg oblika nasilništva, pa slijedom toga i seksualnog kao jednog od najgorih oblika nasilja. Ne želim tu sada staviti u kontekst ratno nasilje koje je posebna priča za sebe. Radili smo s učenicima drugih i trećih razreda srednje medicinske škole i zapravo je problematična ta visoka razina neprepoznavanja pojedinih oblika seksualnog uznemiravanja. Ne prepoznaju recimo, dobacivanje, najčešće zvižduk, nekakva dobacivanja koja su vezana za vanjski izgled, seksualne atribute i ne doživljavaju to kao nasilje. Pa smo razgovarali postoji li granica između koketiranja i uznemiravanja, i prepoznaju li ih. Imali smo test gdje smo im dali mogućnost da sami, na osnovu onoga što smo radili, kroz 90 minuta to nauče, da znanje pokušaju primijeniti i zanimljivo je da na početku sata kada razgovarate s njima, nisu informirani, hajdemo tako reći i zapravo smatraju da u tome ni ne trebaju biti informirani. Svi su oni mladi, nadobudni i znaju svoju granicu, međutim kada pročitaju tvrdnje onda se zamisle i pokušavaju sebe staviti u kontekst. Znate da je najteže se staviti u tuđe cipele, pa smo rekli pokušajte u ulogu neke osobe, kada ste vi nekome nešto dobacili, odnosno kada je vama netko nešto dobacio, pa se pokušajte sjetiti kako ste se tada osjećali, i onda najčešće dečki kažu, a ma nije to ništa, a curke zapravo pokušavaju te tvrdnje staviti u kontekst uznemiravanja.

Nedavno ste bili u Opatiji, što se tamo događalo?

Mirjana Bilopavlović: Delfin je bio pozvan kao aktivni sudionik jedne konferencije, mogu slobodno mogu reći međunarodne, koju organizira Ženska soba Zagreb, Centar za prevencije i edukaciju seksualnog nasilja. Projekt se zove Novom snagom protiv nasilja nad ženama. To je projekt koji je financiran sredstvima norveškog veleposlanstva i sufinanciran sredstvima Nacionalne zaklade za razvoj ciljanog društva, a zapravo smo se bavili održivošću organizacije civilnog društva i nasilja nad ženama. Nemamo prilike često, u posljednjih nekoliko godina se sastati i razgovarati o problemima s kojima se susrećemo, o problemima koje bi trebali rješavati, a koji svaki dan rastu. Pokušali smo na konferenciji razviti jedan akcijski plan za suzbijanje nasilja nad ženama, gdje smo analizirali trenutačnu situaciju i koji su nam nužni koraci, koji će nam biti gotov kroz jedno mjesec i pol dana i koji ćemo poslati relevantnim institucijama, ministarstvima, pa i Vladi Republike Hrvatske

Kako stoje stvari po pitanju kršenju ljudskih prava žena, prije svega rodnog i obiteljskog nasilja?

Mirjana Bilopavlović: Jako loše. Bez obzira na to što imamo institucionalne mehanizme, različita pravobraniteljstva. Svaka županija je bila dužna prema nacionalnim programima imenovati koordinatore, pa između ostalih i koordinatora za ljudska prava, koordinatore za prevenciju trgovanja ljudima. Znam da su kod nas u našoj županiji imenovani ljudi, ali vjerujte da pojma nemam tko su. To funkcionira, da se ljudi imenuju, kako bi se zadovoljila forma, a onda nitko to ne želi raditi. S jedne strane zato što mu je to dodatan posao, a s druge strane nisu stimulirani kroz dodatno plaćanje, pa se onda uvijek postavlja pitanje zašto s deklarativne razine nešto imamo, a operativno nemamo. Veliki je problem da Hrvatska još uvijek nije ratificirala Istanbulsku konvenciju, konvenciju vijeća Europe o sprječavanju nasilja nad ženama i obitelji, mislim da je to jedan od velikih minusa za našu državu. Mi jesmo među prvima bili potpisali našu konvekciju, međutim, do dana današnjeg ona nije ratificirana, a nije ratificirana iz nekoliko razloga. Mi bi morali raditi promjene, što u ZKP-u, što u obiteljskom zakon, što u Zakonu socijalne skrbi. Mi smo do sada imali hrpu zakona, koji su donošeni za poboljšanje položaja žena, međutim nekako uvijek u provedbi nam se iz fokusa izgubi žena i stavimo djecu u fokus, tako da mislim da bi Hrvatska napravila veliki korak kada bi ratificirala tu konvenciju. No postoji nešto drugo, kako je već više od 14 zemalja u Europi potpisalo taj dokument on postaje snažniji od svih domaćih zakona i mislim da ćemo ako ne milom, morati to silom prihvatiti.

Zašto smo toliko licemjerno društvo koje šuti o nasilju nad ženama. Na međunarodni dan žena, Ženska mreža Hrvatske poslala je čak i pismo premijeru Oreškoviću u kojemu su izrazile zabrinutost za stanje ljudskih prava žena u Republici Hrvatskoj, odgovor je nikakav?

Mirjana Bilopavlović: Hrvatska s jedne strane želi biti moderna demokratska država koja je demokratska prema svim građanima i građankama Republike Hrvatske bez obzira na spol, seksualnu orijentaciju, vjeroispovijest, ili etičku nacionalnu pripadnost, međutim veliki utjecaj Rimokatoličke crkve, koja tradicionalne vrijednosti vraća nazad gdje se zna reći da su žene stup društva i da je ženino mjesto i uloga u obitelji, da ona bude stup oko kojega će se obitelj okupljati i da onda to ostavlja dovoljno vremena da bude i uspješna poslovna žena, da bude uspješna nositeljica OPG-a ili nešto slično. Pa onda opet u medijima možemo čuti da se u Hrvatskoj u zadnjih nekoliko godina povećao broj žena na mjestima odlučivanja i moći i na mjestima velikih kompanija. Radili su intervju s gospođom koja je direktorica Sony Ericssona i pitala što je tajna njezinog uspjeha, onda je ona rekla dobra suradnja, timski rad i podjela uloga. Mislim da je zapravo tu negdje ključ problema, s druge strane strah od odstupanja onih koji ne misle tako. Ja mogu shvatiti ljude koji rade u institucijama, ustanovama, odnosno državnim poslovima ili jakim privatnim firmama, da neće javno iznositi svoja mišljenja zbog opasnosti da ostanu bez posla, a s druge strane osobe koje su bez posla najčešće nemaju velik utjecaj i moć, pa evo sami ste rekli da je Ženska mreža Hrvatska uputila pisma premijeru i nismo dobili odgovor. Međutim, mi smo prošle godine imali akciju kada smo se obraćali bolnicama, žalili smo se na prigovor savjesti ginekologa da rade pobačaj onim ženama koji su to zbog zatražile. Naime mi ne samo da smo tražile pismene odgovore , nego smo se javljale i kao potencijalne klijentice kako bi doznale koje su to bolnice, u kojim bolnicama se to može napraviti, a u kojima ne može. Iako u Hrvatskoj još uvijek vrijedi zakon koji smo naslijedili iz bivše Jugoslavije, postoje veliki pritisci nekih ljudi, čak i iz visoke politike da Hrvatska preuzme poljski model koji, kaže da je pobačaj zločin.

Mirjana, što mislite nakon svega, kakav je zaista položaj žena u društvu u Hrvatskoj ?

Mirjana Bilopavlović: Zapravo s jedne strane apostrofiramo da su nam važna ljudska prava, pa slijedom i toga ženska prava. Već sam napomenula da imamo zakonodavni okvir koji to propisuje, međutim, nema sankcija za one koji ne provode zakonske odredbe. Evo uzet ću samo jedan primjer, mi smo trebali za prošle parlamentarne izbore imati na snazi kvote, koje propisuju da ne može biti 40% manje podzastupljenog spola na listama. Međutim, ustavni sud je odbio žalbu organizacije civilnog društva koje su se žalile, i rekle da nije u skladu s onim što je propisano. Što da mi radimo, ako više distance priču vrate nazad. Što nam preostaje nego opet zasukati rukave, biti aktivistice i boriti se za svoja ženska i ljudska prava. Ja bih rekla da to samo nije problem u Republici Hrvatskoj, nego da je to postao europski problem, jer Europa generalno polako ide u desno i vraća se nekim tradicionalnim vrijednostima koji zapravo ženama ne daju pravo mjesta i položaj u društvu koji one zaslužuju. Vraća se nekim tradicionalnim vrijednostima koji zapravo ženama ne daju pravo mjesto u društvu koje one zaslužuju. Imala sam sada priliku dok sam bila na konferenciji u Opatiji čuti iskustva žena Islanda, koje su se prije godinu dana, uspjele skupiti jedan dan po jakom nevremenu i snijegu, 50.000 ljudi koji su se pridružili ženama u prosvjedu a koje su rekle da ne žele raditi za manje novaca nego muške kolege s istom strukturom obrazovanja i na istom radnom mjestu. Sve su potplaćene, pa su provele akciju da će raditi do 14 sati 25 minuta, poslije toga neće raditi jer im taj posao nije plaćen. Za divno čudo uspjele su privući jako puno istomišljenika, ne samo žena nego i muškaraca koji su ih podržali u toj akciji, ali govorimo u Islandu.

Odgovorite na anketu Radio Vallis Aurea najčešće slušate?