Radio Vallis Aurea - Požega (logo)

rva.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti i prikaza sustava oglašavanja. Cookie postavke mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o ovome možete pročitati ovdje . Nastavkom pregleda web stranice rva.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice rva.hr kliknite na "Slažem se".

slažem se

Radio Vallis Aurea

90,2 MHz 96,7 MHz

Live stream slušajte nas online

(FOTO, Video) "To je ljubav prema prirodi, to se ne može mjeriti s ičim!"

Izvještaj naših planinara s Gran Paradisa

Autor: Aleksandar Grlić
Fotografija: Drago Štokić/Josip Augustinović
Datum:
Broj pregleda: 1709

"Bilo je super, jedino smo imali malo hladnije vrijeme (op.a. došli su s plus 40 na minus 20 stupnjeva Celzijevih). Bio je vjetar i imali smo snijega po noći, ali je bio vrlo lijep uspon. Svi smo zadovoljni. Nešto je najljepše izlazak sunca pred vrhom. Kad si gore prelijepo je uvijek, ali ne gledaš puno u nebo jer si umoran", komentira Veličanin Drago Štokić osvajanje, s 4061 metar nadmorske visine, najvišeg vrha Italije - Gran Paradisa. On i još osam članova PD Mališćak iz Velike su u prošli petak krenuli iz Požege da bi u subotu konačno savladali ovaj vrhunski izazov. Po povratku su nam podijelili putopis s visokogorskog pothvata povodom 15. rođendana društva, popraćen sjajnim fotografijama i videom.









- Prognoza je na kraju bila dobra. Išli smo ja, Dražen Mlinarić, Drago Štokić, Tomislav Jurić, Zoran Svirčić, Anton Lukačević, Adrijana Pulpan, Elizabeta Milašinović i Jela Domić. Krenuli smo u petak iz Požege negdje oko 23 sati i u centralne Alpe smo stigli negdje oko 13 sati. U Italiji su iza doline Aoste mala mjesta gdje dođemo na nekih 2.000 metara nadmorske visine, tu se ostavi kombi i onda se kreće do 2.700 metara nadmorske visine, do doma. Tu se spava jer se treba aklimatizirati na visinsku razliku i put je dug, ima nekih 14 sati do Središnjih Alpi na tromeđi Italije, Francuske i Švicarske  - priča nam Josip Augustinović, član skupine planinara iz Požeštine, među kojima je i nekoliko iskusnih GSS-ovaca.





- Visinska razlika je jako zahtjevna za ljudski organizam. Ne smiješ ići brzo. Dobit ćeš visinsku bolest uz glavobolju, povraćanje i krvarenje iz nosa. Pet i pol sati je trebao prvom navezu da se popne do vrha, što je prosjek i dobar tempo. Poslije tri i pol tisuće metara se već javljaju veliki simptomi visinske bolesti, a pogotovo ako čovjek nije kondicijski spreman. Preko tri tisuće metara visoke vrhove nas je osvajalo četvero, a preko četiri tisuće metara je to uspjelo samo  Draženu - nastavlja Augustinović.







Od opreme su nosili tri naveza. Svaki je imao dereze, cepin, alpinistički pojas, karabinere i zamku. Jedno uže je išlo na tri planinara. Na put su krenuli i s po 20 kilograma opreme da bi to smanjili na minimum u planinarskom utočištu "Vittorio Emanuele", gdje su se popeli prvog dana  na 2735 metara nadmorske visine.





- Mora se nositi voda i nešto hrane. Za vrh se nosi nešto hrane za svaki slučaj. Do doma smo nosili svaki 15 do 20 kilograma opreme jer smo ostali dva dana , a na vrh se nosi što manje. Od planinarskog doma, gdje smo prespavali, na vrh smo krenuli malo prije pet sati. Prva ekipa se popela na vrh za nekih pet i pola sati. Bilo je jako zahtjevno jer je to jedan od uspona s najvišom visinskom razlikom u Alpama. Od planinarskog doma se penjete otprilike 1.300 metara. Najzahtjevniji dio je završni greben. Nastane velika gužva, ljudi se guraju a greben je. Opasno je i jer se ledenjak ubrzano topi pa ima puno pukotina. Čak su na jednom mjestu postavljene aluminijske ljestve da se pređe velika pukotina na putu - opisuje Josip opasnosti.









- Dosta ekipa je išlo na vrh, ali ne u tolikom broju kao inače jer je bilo najavljeno loše vrijeme. Na samom vrhu je minus 15 Celzijevih stupnjeva, a osjetilno je minus 20. Najgori je osjećaj na završnom grebenu gdje moraš čekati jer ima samo jedna jedina staza, a gužva je. Dok hodaš nije loše, ali dok čekaš... to je grozno. Sve to nadoknadi izlazak sunca koji se dogodi taman pred vrhom iza planine. Pucao je predivni pogled na Mont Blanc , a vrh Monte Rosa se nije toliko fino vidio jer je bilo oblaka. Tek kad se vratite u dom, vam se slegnu dojmovi, svi budu sretni i veseli. Malo zaliječite rane i hladnoću, popije se nešto toplo, obuku tople čarape i bude sve dobro - dijeli svoje dojmove Augustinović.





Na vrh se popelo samo sedam od devet planinara, jer ih je dvoje smatralo da kondicijski nisu dorasli usponu pa su istraživali okolicu planinarskog doma i ledenjak, uživajući pri tom u predivnim vidicima. Po povratku ostatka družine u planinarski dom  imali su  priliku družiti se s Australcima koji su imali još veći cilj.



- Tek kad smo se vratili, opustili smo se, ali opet je bilo iznadprosječno hladno u domu. Ledenjačko jezero čak smrznulo ujutro kad smo kretali kući. Zapravo tek kad se vratiš kući, kad prespavaš, kad se utopliš, onda tek vidiš kakva je to bila avantura. Kod nas su sobi spavala još dvojica Australaca pa smo s njima malo pričali. Talijani inače ne vole pričati engleski jezik, pa se s njima nismo baš družili. Australcima je Gran Paradiso bio samo aklimatizacija za Mont Blanc na koji su trebali ići za dva dana.  Tunel za najviši vrh Alpa je zapravo jako blizu, samo 30 kilometara daleko.





U Europi ima 80-ak 4-tisućaka. Ekipa iz Mališćaka već sanja o novom usponu, nije bitna samo visina nego i zahtjevnost.

- Bojim se da neće biti osvojen uskoro vrh preko pet tisuća metara jer u Alpama ih nema. Morali bi onda ići barem do Kavkaza. Mislimo da će idući vrh biti isto neki 4-tisućak zanimljiv našem društvu i mogućnostima. Teško je to opisati, ali to je ljubav prema prirodi. Tu je onaj pogled s vrha i osjećaj kad se on osvoji, kad se vratite i sve prođe u redu, kad su svi sretni i zadovoljni. Zapravo se to ne može mjeriti s ičim. Nešto te jednostavno tjera i to je to - zaključuje Josip.





Odgovorite na anketu Radio Vallis Aurea najčešće slušate?