Radio Vallis Aurea - Požega (logo)

rva.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti i prikaza sustava oglašavanja. Cookie postavke mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o ovome možete pročitati ovdje . Nastavkom pregleda web stranice rva.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice rva.hr kliknite na "Slažem se".

slažem se

Radio Vallis Aurea

90,2 MHz 96,7 MHz

Live stream slušajte nas online

Baka Bara: "Da je više vrijednih ljudi ne bi morali ići u Njemačku"

Baka Bara: "Da je više vrijednih ljudi ne bi morali ići u Njemačku"

Ponos i dika Požeštine

Autor: Aleksandar Grlić
Fotografija: Aleksandar Grlić
Datum:
Broj pregleda: 4050

"Pa naučila ja, meni to nije ništa teško, a oko mi je stradalo od propuha", objašnjava 80-godišnja Vetovčanka Barbara Mitrović kako s jednim okom nevjerojatno vješto popravlja stare nošnje. To toliko dobro radi da ih joj donose iz muzeja i KUD-ova. Marljiva i okretna, cijeli život radila je sve i svašta, nije joj strano niti šivanje i heklanje, ali ni zidanje i bilo koji drugi fizički posao. S 25 godina je postala udovica i od onda je kroz život tjera nužda. Sve što radi ipak radi s velikom ljubavi.



- Najteži dio je podšivati nošnju. Bijelo i crveno ili bijelo i crno, nekad bude nešto. Ako cijeli dan podšivam samo zatku, mogu to napraviti za dan. Prije toga, kad mi je donesu iz muzeja, nošnju moram oprati. Otporim je, operem pa poslije opet sašijem. Godinama surađujem s muzejom, a prvo sam počela surađivati s pokojnim Brankom Galićem iz Bekteža. Time sam se počela baviti sa 60 godina jer sam morala. Zaradim do 150 kuna po jednim krilima.  Mirovina mi je 660 kuna, sramote li. To mi je nužnost, ali i ljubav što to volim.

- Bilo je starih i gadnih nošnji koje sam morala tri puta prati. Ne znam kako su to žene mogle prodati. Bile su boje kave, a ne bijele. Perem je ručno deterdžentom, namačem, pa otkuham, pa opet perem "praškom", ako je tako jako prljavo moram po dva-tri puta ponoviti. Sve u loncu kuham, nemam "mašine", a i da imam, to nije za nju". Na taj način i od 150 godina starih nošnji pravi "nove".



Baka koja ima dvije kćeri, šest unuka, 10 praunuka i jedno šukununuče, nada se kako će je jednog dana netko naslijediti. U kući ima nekoliko punih ormara starih nošnji, "peškira" i ostalih starina koje je sačuvala.

- Heklam svašta, što mi god tko donese. Izrađujem stolnjake, krpice. Napravila sam tako stolnjak od 24 krpe. Kćer iz Biškupaca je bila neki dan i tražila da joj pokažem kako se ovo uvlači. Ima kćeri koje idu u folklor i hoće znati, bilo bi mi jako drago da dobijem nasljednicu. Ne znam što će biti sa svim tim starim nošnjama kad jednog dana ne bude više nikoga da ih popravlja, bacit će ih.

I kćer iz Vetova uvijek nagovaram: " 'Ajde Ankica, uči se", a ona mi odgovori: "Kad budem morala, onda ću kao i ti". Nošnja je važan dio naše tradicije, ja to volim. Samo ja u bližoj okolici nosim krila, nitko više. Od malena, od kako pamtim za sebe uvijek, sam to voljela. Sve je ovo od moje prababe ili od bake i to je meni svetinja - ispričala nam je vitalna 80-godišnjakinja, dok nam pokazuje rijetke primjerke iz starinskog ormara punog starina.



Prepričala je i svoj, nimalo lagan život. Vrijedna Vetovčanka bi danas, da je mlađa, sigurno pomela svu konkurenciju u izborima za najuzorniju seosku ženu.

- Udovica sam od 1960. godine. Imala sam 25 godina i nisam se nikada poslije udavala. Imala sam dvije curice i jedno dijete koje je umrlo. Svekar i svekrva su me voljeli, bili smo svi skupa i radili. Imala sam 12 jutara zemlje - orala sam, kopala, kosila, radila sve. Svaki dan sam morala nakositi kola puna hrane za stoku. Imali smo po troje konja i goveda. Držim se još, još sam ovog ljeta okopala moje kukuruze u potkućnici, 300 hvati sam prekopala za dva dana.

Jednom sam kopala vinograd, došao je svekar s kravama i rekao "ideš odmah kući!" ja kažem  "Zašto, a on kaže "Zato što si puno okopala, to je za tebe dosta". Morali su me tjerati da prestanem raditi. Bili su mi dobri - prisjeća se s ponosom mladih dana.



- Ustajali smo "za mraka", a kad se kosilo morali smo plesti užad. Kad sam se udala u Lukač, 15-ta sam bila u kući. To je bila ljepota i užitak. Vjenčala sam se pred Antunovo, išli smo u žetvu, kopali kukuruze. Uhvatiš veliki komad zemlje, koliko nas ima, ma ljepota. Plakala sam  kad smo odlazili u Vetovo gdje smo kupili staru kući. To sam ja zidala poslije smrti mog čovjeka i moj svekar i svekrva - nastavila je Barbara.

- Mladima bih poručila da idu raditi, a ne da hodaju po selu i čekaju samo socijalnu pomoć, e to bi im rekla. Ja nemam na ničemu popusta, gospodine! Sve moram platiti, iako sam stara. Niti dobijem drva, ni išta. 660 kuna je poljoprivredna mirovina koju sam 15 godina uplaćivala. Zato i ta krila radim, zaradim si za drva, "smok" i tako. Da je više vrijednih ljudi ne bi morali ići u Njemačku, radili bi tu, kao što smo i mi radili, ali mi nismo šetali do pola noći kroz selo pa onda spavali do 10 sati - poručuje mladima mudra baka Bara.

Odgovorite na anketu Radio Vallis Aurea najčešće slušate?